Bes panonske kraljice

Olivera Balasevic, supruga, kako ona zna da kaze, panonskog Lanselota, Djordja Balasevica, sigurno je zena o kojoj se pletu najkontroverznije price po novosadskim sastajalistima i salonima. Od onih, da je "majstor igre", kada je u pitanju manipulacija ljudima, pa do onih da je britkim jezikom odsekla mnoge "nedodirljive" novosadske vazne glave...

S druge strane Olivera Balasevic, pokrenuvsi sasvim originalnu humanitarnu akciju Novosadjance, kojom svakoj novorodjenoj bebi u novosadskom porodilistu daruje sve sto je potrebno za najmanje naredna tri meseca, dobija i oreol svetice.
I kako to vec obicno biva u zivotu, taj oreol bi mnogi hteli da joj strgnu i spuste je u otuznu novosadsku zimsku bljuzgavicu. Ali, kada Olivera prode raspustene plave kose, onako bezobrazno seksipilna, ali potpuno nedostizna, savrsenog drzanja i uzdignute glave, u stilu neka pricaju sta hoce, retki su oni koji smeju da joj izadu na crtu. Ili, da joj nesto odbiju.

U stanju je da, onako tanka i drcna, prekine teniski mec mocnih novosadskih biznismena, kada treba da se bori za cast svoje porodice, ako je ona smatra ugrozenom, da svakom u brk skrese, i ne trepnuvsi sta misli o njemu, da je mesecima nema u javnom zivotu, da bi se neocekivano negde pojavila, recimo na pozorisnoj premijeri, ili na prijemu u Gradskoj kuci, glamurozna i raskosna, gotovo dvostruko mladim devojkama zadajuci uzvisene estetske standarde koje, sirotice, ogoljenih stomaka, nikada nece dostici.
Prica o njenoj lepoti stigla je i do italijanskog nobelovca Darija Foa, prilikom svecane sednice Ujedinjenih nacija na kojoj je njen suprug promovisan u ambasadora dobre volje Ujedinjenih nacija, rame uz rame sa Ronaldom, Miom Farou, Mohamedom Alijem, Majklom Daglasom... Medutim, Olja je svoju kartu za Njujork bila prepustila kcerki Bebi, koja se tada bila tek oporavila od saobracajne nesrece. A desilo se da je na svecanom banketu Balasevic sedeo pored italijanskog nobelovca Darija Foa. Poceo je Djole da nadahnuto prica o Oliveri, na sta ga je duhoviti Italijan prekinuo: "Vasa zena mora da je mnogo lepa!" Odgovorio je: "O, vi i nemate pojma koliko!?"

Drugi slucaj dogodio se sa direktorom Renoa koji se slucajno zadesio u Skoplju, gde je Djole imao koncert. Na nagovor svog sofera, Jugoslovena, koji mu je prevodio tekstove svih Balasevicevih pesama, otisao je na koncert i posle je upoznao Djordja i Oliveru. Ponudio mu je sponzorstvo, posto mu se ono sto je video i cuo jako dopalo. Ugovor je trebalo da se potpise u Novom Mestu. Djordje je tamo otisao sam, dobio kljuceve renoa, potpisao ugovor, i odrzao veoma posecenu pres konferenciju. Kad se sve zavrsilo, prisao mu je bogati Francuz Zan Misel Fikre i upitao ga: "A gde je vasa lepa supruga? Ne mislite, valjda, da sam ja ovoliki put prevalio samo zbog vas?" Balasevic mu je viteski odgovorio: "Znajuci da cete vi biti ovde, dobro sam je sakrio."

Moj muz, moj sampion

Iako je imala mnoge talente, opredelila se za ulogu zene iz senke, ili tacnije zene saucesnika. Svoju porodicu: kcerke Jovanu, Jelenu, sina Aleksu i naravno, supruga Djordja, drzi povezanu neraskidivim nitima, cuvajuci je od nezeljenih "spoljasnjih uticaja".
Zato je uci u kucu Balasevica u toliko opevanoj ulici Jovana Cvijica, u kojoj je svaki detalj osmisljen, i podseca na neki zivi vojvodanski muzej u kojem sve vrca od smeha i topline, za Novosadane ravno ulasku u Bakingemsku palatu.
Na moju konstataciju izrecenu u tom "zabranjenom gradu", sedeci za kuhinjskim stolom, da ceo Novi Sad prica da je Djordje tuce, Oliveru je spopao, iako je ne poznajem dovoljno, cini se iskreni smeh.

Posto je sedela u sneznobeloj potkosulji, zacerila se: "Vidis da nemam modrica, cak ni onih erotskih." A onda opet prasnula u smeh: "A sto ne pomisle, posto sam ja zavrsila DIF, da mozda ja njega tucem, vezujem ga za radijator, jer vladam tim borbenim vestinama..."
Na price o sebi kao najfatalnijoj Novosadanki, za kojom su izgubili glavu svi koji nesto znace u vojvodanskoj prestonici (i daleko sire), rodena zavodnica Olivera Balasevic se malo uozbiljila:

- Do mene i moje porodice normalno je da dolaze i takve price. Sto nam sa najboljim namerama, prepricaju, ili se nesto odstampa u nekom tabloidu, to nema veze.
Znas, ja ipak nisam udata za Reja Carlsa, udata sam za jednu intuitivnu i jaku licnost. Plasirajuci sve lose price o meni, mnogi u stvari zele da ospore njega, ako ne mogu kao umetnika, onda, hajde malo, kao muskarca. Bilo je prica da je Djordje zbog mene skakao u bunar, da su se sekle vene, da je bilo ovo i ono...

Epitet neke fatalne zene kace mi verovatno usled potrebe da se zeni, koja, uslovno receno, svoju atraktivnost nosi kako je nosi, ne uvazavajuci potrebu ljudi da me posto-poto vide zarozanu, utucenu, propalu, jer bi tek tada imali priliku da kazu - vidi njega sve ima - a vidi mu zenu, eno prevrce se tamo, drogirana ili pijana.
Njih ta moja izazovna snaga naprosto obeshrabruje. Sve te ruzne price najverovatnije ispredaju pripadnici moje generacije, koji su negde zapocinjali sa istog starta, ali su mnogi jos daleko od cilja, a mi se mozda vec penjemo na postolje.
Tako to zvuci pomalo i neskromno, moje se zadovoljstvo i ravnoteza bukvalno osecaju svuda, i na ulici, i na pijaci, kao i negde prolazeci kroz institucije.

Ljudima uopste ne prija moje samopouzdanje, koji mnogi dozivljaju kao zelju za dominacijom. Zapravo, nema tu nikakve zelje za dominacijom, vec samo potrebe da u zivotu nikad ni pred kim ne budem inferiorna.
Kaze da ne pada na maco tipove i, da opet moze da bira, zaljubila bi se ponovo u pesnika.
- Ljubav je na vecitoj proveri. U mnogim situacijama kroz koje smo prosli, i u onoj svakako najtezoj, kada je Jelena tesko povredena, pobedila je pre svega nasa ljubav, sto verovatno zvuci isuvise jednostavno i pateticno. Ali, zivot definitivno ume da bude patetican, da to cak ni Balasevic ne bi uspeo da otpeva.

Naravno, gdegod ima ljubavi, ima i ljubomore, ali ja je ne smatram zlom kakvim je mnogi predstavljaju. Nas oboje smo Bikovi, posesivni i ljubomorni, ponekad sve varnici, ali varnice pale vatru, a vatra je ono sto se broji na kraju balade o dvoje zaljubljenih ljudi, kaze Olivera Balasevic.

Olja je kombinacija BB. Gotovo smrtonosna. Majka joj je poreklom iz Sehovica, iz Istocne Bosne, a otac joj je Banacanin. Iako njena gestikulacija, izraz lica i mackasti pokreti, odaju pravu mazu, Oliveru Balasevic, rodenu Savic, zivot nije mazio. Naprotiv.

- Put kojim sam morala da predem bio je dug i krivudav, ali nisam ga izabrala zato sto mi se ucinio zgodnim i uzbudljivim, nego zato sto sam se na njemu jednostavno zatekla. Od devojcurka koji je od para savijenih baletanki u dzepu kaputa stigao do dresa sa nacionalnim grbom i titule sportiste godine tada veoma konkurentnog i olimpijskog Zrenjanina, pa sve do jedne (ako ne i jedine) majke dvoje dece koja je upisala i u roku zavrsila Fakultet fizicke kulture, moglo se putovati jedino upornoscu. Biti, istrajan, nikad ne odustajati, i biti sam svoj najvatreniji navijac.

Djole je sanjao da se ozeni Pipi Dugom Carapom

Rano sam shvatila da je ljudima mnogo lakse da sumnjaju u nekoga, nego da u njega veruju, i nisam gubila vreme cekajuci lazne podrske. Sportski, moglo bi se reci, da sam bila kao tim koji uvek igra pred protivnickom publikom. Nesportski receno, svaka publika je u osnovi protivnicka. Ali, i to ima svojih drazi. Da se ne lazemo: slade je pobediti pred onima koji zbog toga ucute, nego pred onima koji zbog toga graknu. Posto nas je otac napustio, brat, majka i ja smo bili siromasni, cesto gladni. Secam se i nekih beskucnickih noci provedenih na kaucu pod vedrim nebom, ali Carls Dikens se, ipak, ne bi ovajdio pisuci o mom detinjstvu. Sobicak u kojem smo ziveli, i pored svega, orio se smehom i sarenio se pod "bljestavim" svetlom jedne sijalice od 40 sveca kao novogodisnji izlog juvelirnice na Petoj aveniji.

Majka nas je zauvek naucila da svetlost crpimo iz sebe i da vrednosti ne merimo samo ciframa sa puno nula. Bila je tvrdoglava, kako se to najcesce kaze za dosledne, i kada nas je otac ostavio prihvatila se najtezih poslova da bi brata i mene napravila ravnopravnim sa ostalim klincima iz komsiluka. Kako vreme prolazi, sve me vise fascinira snaga kojom je uspevala da se osmehne nakon iscrpljujuceg dana, i da nas uz smirujucu pricu ususka pred polazak na spavanje. Naravno, ne mislim da je neophodno da neko prode kalvariju kroz koju sam ja prosla da bi dosao do pravih kriterijuma u zivotu. Sve je to pitanje stofa od kojeg si napravljen, i veoma sam srecna sto i kod svoje dece, koja odrastaju potpuno drugacije od mene, prepoznajem tu vrstu "probudjenosti". Za nase devojcice amateri bi rekli da imaju sve, ali sve se ne moze imati, narocito ako pod tim smatras dinduve, mobilne telefone, krpice i gomilu lima na tockovima. Tek kada bi jedno vece mogli da zavire u nasu kucu i vide nas kako svi zajedno cicimo od smeha u tri nocu za kuhinjskim stolom, shvatili bi sta to znaci imati sve.

Imala sam srecu da se udam za vecitog decaka i da me prenese preko praga vecnog detinjstva, a da nisam slutila da je to uopste moguce. Djordje je, naprotiv, priznao da je kao klinac sanjao da se ozeni Pipi Dugom Carapom, ali da mu nije padalo na pamet da ce mu se to zaista i desiti. Sad se kaje i preti mi da ce me poslati na plasticnu operaciju da me konacno "malo zbabaju".
Dosta mu je, veli, punih 25 godina se okrecu i trube za mnom, jedva ceka da omatorim i da me niko vise ne gleda osim njega. Sta hoces, pita, jedine bore koje sam ti napravio su oko usta, od smeha, a pogledaj mene, svaki put kad se javim sebi u ogledalu, uvek mi se ucini da sam svoj teca - prica Olivera Balasevic.

Olja je vec u sedmoj godini donela dve vazne odluke u zivotu. Ne racuna ni na ciju pomoc jos od kad je jedanput davno nosila gomilu stolnjaka (njena porodica se prehranjivala peglajuci carsave za obliznje restorane) po cici zimi. Medutim, oni se rasuli po zrenjaninskoj kaldrmi, a jedan prolaznik, koji nije hteo da joj pritekne u pomoc, ne vadeci ruke iz toplih dzepova, uz to je pitao: "A sto bih ja tebi pomogao!?"
Druga odluka koja joj je unekoliko promenila zivot bila je odlazak u zrenjaninski "Partizan" i pocetak bavljenja gimnastikom. - Izabrala sam gimnastiku, da bih pomocu te vestine postala ravnopravnija sa onima koji su materijalno neuporedivo bolje stajali od mene.

Nikada nisam bila inferiorna na bogatiju decu, uvek sam trazila nacin da im stanem rame uz rame, panicno zeleci da me prihvate kao ravnopravnu. Iako na mom dzemperu nisam imala malog krokodila ili "blizance". Moja tada najbolja drugarica Katarina, jedinica iz dobro situirane porodice, znala je da mi veoma diskretno ponudi da za skromnu cenu kupim njen kaput od prosle godine.
Takva vrsta saosecajnosti, koja cuva dostojanstvo, vise mi je imponovala nego pomoc tipa: E, evo ti ovo, meni vise ne treba!
U gimnastickoj sali provodila sam po sest sati dnevno. Sport mi je ulio dodatno samopouzdanje i kada su poceli i prvi rezultati, stvarno sam, setajuci zrenjaninskim ulicama, imala neki osecaj narocite vaznosti u odnosu na svoje vrsnjakinje. Zahvaljujuci gimnastici, pruzena mi je sansa da mogu da putujem, i da se ucim bon-tonu u hotelima sa pet zvezdica...

Znate, ja patim od osecaja nedostatka ambicije u odnosu na svoje talente, ali nikad ni na koga nisam bila ljubomorna, niti sam mu zavidela. Uzasno sam samokriticna i kriticna.
Moj brat je cesto imao obicaj da kaze da nije uspeo u zivotu, jer mu otac nije bio neki budzovan. Ja nikad nisam imala takav alibi, jer bi to bilo definitivno predavanje, kapitulacija. Brat je vec 30 godina u Sloveniji, relativno je uspesan i odrzavamo bliske odnose. Njemu je majka, kada je imao 18 godina i zavrsio srednju skolu, otvorila vrata i rekla: "Sada ces dalje morati sam, ja ne mogu da te skolujem!"
Kao trinaestogodisnjoj devojcici, to mi je tada bilo strasno, iako je i mene, kada sam zavrsila gimnaziju, zadesila ista recenica. Zelela sam da studiram i otisla sam zauvek iz Zrenjanina.

Strpavsi u kofer samo svoje snove i ambicije, Olivera se obrela u Novom Sadu, za koji sada zna da kaze da je "njen privatni Holivud". U sobicu studentskog doma majka ju je ispratila recima: "Sta god budes radila u zivotu, nazovi to pravim imenom i znaces sama da li gresis ili ne."

Toga se sadasnja gospoda Balasevic i danas drzi. Te 1979. spremala se za Olimpijadu u Moskvi, vec joj je bila uzeta mera za uniformu za svecani defile, radila je preko studentskog servisa da bi se izdrzavala, nije izlazila, jer nije imala novca, a onda je, kao u nekoj bajci, upoznala novosadskog momka na glasu iz pedigrirane porodice - Djordja Balasevica.

Mama mi je izabrala muza iz novina

- Jednom sam dosla kuci u Zrenjanin, mama je prelistavala neki magazin i preko stranica mi rekla: "Znas, Olja, mogla bi da nadjes nekog decka, da svet vidi da imas nekog pored sebe, jer je devojka nezasticena, ako je sama. Evo, bas citam o ovom momku Djordju, koji tako lepo prica o svojoj porodici. On zivi u Novom Sadu - e, tako nekog da nadjes!"
Rekla sam mami da se mane coravog posla, jer je meni taj otprilike do pazuha, a da moj imaginarni decko mora da bude lep, visok, zgodan: Da kada negde udemo da svi gledaju u njega - a ne u mene.
Ali, zivot... Posle nedelju dana prolazila sam Limanom, iduci na Masinac u nadi da su mi pronasli neki posao, Djordje je smekerski nonsalantno stajao sa drugovima, u maslinastim somotskim pantalonama i kratkom crnom kaputicu, sa rukama u dzepovima. Ja dignem nos, koracam i sad mu polako ulazim u kadar. On je na trenutak prestao da zasmejava i zabavlja drugove, okrenuo se prema meni i rekao: "Pa, dobro gde si ti?!"
Bila sam uzasno stidljiva i zatvorena. Zbunila sam se, ipak je on vec bio poznat, preispitivala se u sebi da nisam mozda nesto pogresila. Prosla sam i ne osvrcuci se, toliko mi je bilo glupo...
Kasnije, kada sam ga podsetila na taj dogadaj, rekao mi je da nema pojma sta mu je bilo, jer on zivotu nikad nikome ranije nije dobacio na ulici, i prosto ne zna sta mu je tada bilo.
Nase pravo upoznavanje desilo se tek sledeceg leta. Imali smo jednog zajednickog poznanika, Stevu Blonda iz Banata, koji me je pozvao da dodem na Strand. Znas, znacajno mi je napomenuo, doci ce i Djole.
Rekla sam mu: "Sta ti meni Djole, on ima dugogodisnju devojku!" Vec je bio zvezda, snimio Razdeljak, Prvu ljubav...

U to vreme samo najhrabrije su nosile toples, a u modi su bili i seksi bikini, koji su se vezivali na bedrima. Medutim, ja sam izabrala najzatvoreniji crni kostim do grla, adidas patike i preko ramena prebacila peskir Kontinental, koji sam maznula u Egiptu na takmicenju i najdeblju knjigu "Privrednog prava". Na pesku sam videla nalakcenog Djordja, sa pogledom negde prema ruskim stepama. Dok je on, tako, gledao u Dunav, ja sam mu prisla i rekla: "Cao!" On mi je uzvratio, prilicno neizainteresovano.
Pitala sam ga hoce li u vodu. Ako kaze da hoce - onda je pao na mom malom testu - ali on je rekao da nece, posto je upravo izasao. - Fino, ja idem, a ti mi pricuvaj moj cesljic!
Odem ja na pontonac i krenem sa svojim cuvenim repertoarom: sraub levo, sraub desno, salto, vrtim ja ko luda, skupila se gomila sveta, izronim, a on i dalje zamisljeno gleda negde u nebo. Svi me gledaju, samo me on ne gleda.
Toliko sam se naskakala da mi se zavrtelo u glavi. Dosla sam do njega u pesak, on je ocekivao neku ekipu za fudbal, docekao je i rekao mi: "Idem ja sada da igram fudbal, a ti se malo suncaj - vidi kako si mi bela."
E, kad je vec rekao to prisvojno "si mi bela", pomislila sam odmah "Ozeni me, vodi me kuci"! Za razliku od njega, ja sam gledala kako on igra, fudbal misleci, da - ako je neki bezveznjak - da ga vise i ne pogledam. Ali, cak i glavni Maradona je tog dana mogao da dode kod Djordja - po neke lekcije iz fudbala.
Posle mi je priznao da mu tako nikad nije islo u zivotu. Ja sam bila potpuno fascinirana. On na prvi pogled ne deluje kao frajer - tipa Kapisoda, onako gabaritno, ali ima strasno urodjenu ravnotezu, dobru motoriku i nema suvisnih pokreta. Vrati se on sa fudbala do mene, i tu zapodenemo neki razgovor, dok odjednom ne primetimo da vise nema nikog na Strandu. Dodemo do parkinga, vozio je golfa, jos pamtim registraciju 160-209, poveze me do Studentskog doma, i posto smo pricali o filmu "Kazablanka", on je otvorio kasetu i izvadio bedz sa Hemfrijem Bogartom. Naravno - imam ga i dan-danas.
Od samog starta osecala sam strahovitu zasticenost s njim, posedovao je divnu kavaljersku crtu koja razoruzava svaku zenu. Nasa veza nije bila veza tipa da me on sada ceka nesto ispred kandelabra kod Katedrale, pa svi prijatelji brinu o nama... Osecala sam se zbrinuto sa njim, prvi put me nisu progonili duhovi proslih vremena, punih neizvesnosti i teskobe. Slagali smo puzzle, uvek mi je davao zadnji pazl da zavrsim sliku, prethodno ga sakrivsi. Ja sam jedino zelela da on dode, da me zasmeje i da se mi ljubimo. I dosao je. Iz dzepa je ponovo izvukao bedz, ovog puta sa svojom fotografijom, dvogodisnjeg Djoleta, na kojem je sam hemijskom olovkom napisao: "Zelis li jos jedno?"

Kako smo se legalizovali

I sam nacin prosidbe lepe Olivere bio je romantican i, naravno, opevan u Balasevicevoj pesmi. Djordje je otisao na more u Rovinj, tamo sreo tamburase lepog Jovice, pozvao Olju telefonom oko jedan sat iza ponoci i ona je sa druge strane zice uz salve smeha odslusala Djoletovu omiljenu pesmu: "Dano, Dano, pile moje malo, alaj smo se zavadili rano". Onda je Djordje uzeo slusalicu i pitao je da li hoce da se uda za njega.
Ona je opet odgovorila smehom, misleci da je to opet jedan od njegovih nacina da je zasmeje. Odgovorila mu je da ne zna, da je on daleko, ali bi svejedno volela da ga vidi.
Na to je najpopularniji jugoslovenski kantaautor seo u kola i vec ujutro je iz Rovinja stigao u Beckerek. Zaustavio ga je i policajac kod Zablja, a ostalo je istorija zapisana u pesmi "Provincijalka".

Odmah su se vencali. S tim da je on njoj na pocetku dao Bogija, a ona njemu Jovanu, Lolu, koju je rodila u Budimpesti, jer je Balasevicev otac tamo radio kao diplomata.

Upoznavanje sa njegovim ocem Jovanom teklo je ovako:

- Otisla sam kod cika Jove, a on je rekao da mu je drago sto smo se upoznali, jer mu je Djordje pricao sve najlepse o meni. Jos je i dodao je da mu je isto tako drago sto cu ja za studentske ferije doci malo kod njega u Madarsku. Ja ukapiram da on i ne zna da sam trudna - i zaplacem se.
Kazem mu da sam trudna, i da Djole i ja cekamo bebu, na sta se covek sokirao, presao rukom preko glave i upitao me da li sam to rekla roditeljima.
Rekla sam da imam samo majku, ali da sam joj rekla.
Na to je cika Jova pribrano presudio: "To pod hitno mora da se legalizuje!"

Prvi put sam u zivotu cula rec - legalizovati, i pocnem da se otimam da necu da se legalizujem, misleci da to znaci pobacaj i da ce me to ugroziti. Naravno, odmah sam saznala sta znaci legalizacija i moja Jovana se rodila u Budimpesti - prica Olivera.
Svadba je bila skromna, uprilicena u cetvrtak 7. maja, s obzirom na to da je Djordju umrla majka. Kumovi su bili Biljana Krstic i Josip Bocek, koje je Balasevic "prevario" rekavsi da treba da snimaju neku emisiju na televiziji i da obavezno ponesu licne karte. - Ja sam imala uzasnu tremu, a Djordje je pravio viceve cak i na sopstvenoj svadbi. Kada su se otvorila vrata kod maticara i zaculi se zvuci Svadbenog marsa, docekali su nas maticar i njegova asistentkinja sa lentama, a Djole je to morao da prokomentarise: "Oho - vidi mis i prva pratilja!"

Kad su pitali da li neko ima nesto da prijavi, on je maticaru pruzio kljuceve od automobila i rekao da nesto nije u redu sa ler-gasom, auspuh nesto ne radi dobro...
I tako smo se mi "legalizovali".
Ali, za Djordja Balasevica su tada nastupila ne bas srecna vremena. Otisao je u vojsku u Zagreb i snimio album "Odlazi cirkus". Olja se ovde mrsti, jer, kao i sve ekspresivne osobe na njenom licu se vidi i elementarna radost u svom najizvornijem obliku, i tuga, i seta, dok govori o nekim proslim vremenima.
Najgore je kada je Olivera besna, i taj njen izraz su dobro upamtili svi njeni (ne)prijatelji. Sva sreca, sto ti trenuci i nisu preterano cesti.
- Album "Odlazi cirkus" je kritika sasekla, ali njega prezivese i Vasa Ladacki i Dunjo moja i Odlazi cirkus.. Finansijski smo jako skromno stajali, kuca je bila u dosta losem stanju, ali smo hteli da Jovana raste u dvoristu izmedu dve kajsije. Delili smo kucu sa njegovom osamdesetogodisnjom bakom, koja je odmah zauzela neki gard prema meni, ali sa druge strane, stedela me je svih kucnih poslova. Imali smo bastensku garnituru u sobi i jedan mali kauc u spavacoj sobi sa ulice, za koje me vezu najsentimentalnije uspomene. Znas, Djordje i ja smo dugo setali i potiskivali zelju za fizickom strasti. Onda je on rekao da li bih zelela da vidim kucu njegovog pradede. Dosli smo tu, sedela je baka koja nas je nezaintersovano primila, stapom pojacavajuci stalno ton na televiziji. Usli smo u sobu u kojoj je on roden, osecala sam pubertetski kompleks zbog malih grudi, zagledala sam se u njegove crne oci i u njima videla da ima dovoljno mraka, da se nece videti nijedan moj nedostatak na telu - seca se Olivera.

Zasto nisam postala filmska glumica

Iako je imala niz talenata, sto mi je na blic i demonstrirala u urnebesnom imitiranju nekih ovdasnjih pop-starletica, Olja se nikad nije do kraja upustila ni u jedan javni izazov. Glumila je u "Specijalnoj redakciji" i "Pop Ciri i pop Spiri". - Soja Jovanovic, koja je pravila rimejk klasicnog Sremcevog dela, pozvala je Djordja da igra ulogu Sace i naratora, ali s obzirom da je naturscik - da sam odabere partnerku. Sugerisala mu je i da to eventualno mogu da budem cak i ja. Djordje joj je na to rekao da, kada bih mu ja birala partnerku, onda bi to sigurno bio Bata Paskaljevic. U Novi Sad je poslala scenario po svom kamermanu Nenadu Jovicicu i producentu. Dve nedelje posle porodaja sa drugom kcerkom Jelenom, iznela sam posluzenje i primetila da me kamerman posmatra vise nego sto je to uobicajeno. On se samo smeskao, a i ja sam se smeskala...
Uvece je nazvala Soja i Djordju rekla da je njen kamerman prilicno fasciniran njegovom Oljom. Mi smo se neckali, ali gospoda Jovanovic je insistirala, dok i Djordje konacno nije rekao da bi njemu tako bilo najlakse. Ja sam se strahovito opirala, svaki moj dan je pocinjao i zavrsavao se ispred strika za susenje vesa, znala sam da skacem "cukaharu" i volim nase bebe i sta bih uopste trazila u svetu filma. Pristala sam samo pod uslovom da mi Djordje iskreno kaze ako to ne valja. Seli smo u kola, otisli u selo Sakule u Banatu, organizovali se oko bebe i sve to uradili.

Vec posle prvih snimaka, Soja je rekla da sam ja ta i da drugu Jucu nece da trazi. Godina u kojoj je sniman "Pop Cira i pop Spira" bila je vrlo blazena 1982, a ljudi se i kad je danas gledaju uvek pomalo razgale.
Nakon Oliverinog glumackog debija, pocele su da pljuste laskave ponude za film iz svih delova one velike Jugoslavije. Za Oliveru kao glumicu otimali su se ravnopravno Zivko Nikolic (Olja je umesto Savine Gersak trebalo da igra glavnu rolu u filmu "Lepota poroka"), Berkovic je iz Splita zvao za film "Ljubavna pisma", a Bora Draskovic za "Zivot je lep". Od Franeka Rosija je onda stigla ponuda da igra u italijansko-francuskoj koprodukciji "Quo vadis".

Ali, iako poprilicno samouverena, znala je dobro da niposto ne zeli da uleti u nesto u cemu ne vidi svoj svet. Propustivsi da postane otprilike nova Neda Arneric, Olivera je upisala Fakultet fizicke kulture, zavrsila ga sa dvoje dece u rekordnom roku, sa prosekom blizu 9, zadavsi znatno mladim studentkinjama toliko visoke rekorde, koje cak ni danas nisu oboreni.
Postala je potom profesorka fiskulture u gimnaziji "Isidora Sekulic". I to omiljena. Djaci i iz drugih skola dolazili su da je gledaju dok vezba, i fascinirani prisustvuju njenim casovima. Uvela je praksu da nijedno dete u njenom odeljenju nema pokvaren zub, kroz projekat "Najlepsi poljubac Isidorine gimnazije". Da bi deca uopste dobila prelaznu ocenu iz fizickog, na uvid su morali da donesu svoje zubarske kartone, i da imaju sve popravljene zube.
Strogost na delu, nema sta, mada Olivera tvrdi da su to "male, bele lazi kako bi se postigao pozitivan efekat".
- Svoje ucenike ucila sam i bon-tonu i estetici ponasanja. Nisam radila po principu "dlakave ruke". Znas, ono na casovima fizickog, kad deca pitaju sta cemo raditi, samo se pojavi jedna dlakava ruka i pruzi im loptu. Uvela sam im autogeni trening, naucila ih da postuju sebe, a imali smo i igre istine u casovima opustanja. Znam da sam u tom kolektivu bila obojena ptica, da sam ponegde bila pomalo neprilagodjena u smislu da su ljudi pitali - zasto ona to radi kad vec ne mora. To je kulminiralo onda kada su mi dali otkaz u toku rata, kada sam bila potpuno emotivno iscrpljena. Moje dete je, dozivevsi tesku saobracajnu nesrecu, postalo kvadriplegicar, moje dete koje je bilo ucenik te gimnazije, i osvajalo priznanja za tu gimnaziju. Tada je toj istoj direktorki jako prijao taj PR koji smo mi pronosili kroz grad kao porodica Balasevic. S druge strane, ona je moje dete lisila socijalnog osiguranja, time sto mi je dala otkaz. Bilo je mnogo toga u igri, ali nikada nisam upala u gresku da im sudim, iako sam kasnije imala mogucnosti da se najzad izborim za svoja prava.

Posle Petog oktobra dobila sam ponudu da budem direktor gimnazije, i to me je strasno pogodilo, jer nisam dozvolila da moje ime posluzi za neku vrstu revansizma?! Nisam trazila tu nepristojnu ponudu, oni su me sami pronasli i to me je samo jos vise povredilo - prica Olivera, dodajuci da bi se mozda pronasla u poslovima vezanim za brigu o deci i porodici, ili u sportu.

Kako preziveti porodicnu tragediju

U svakom slucaju, Oliverino najteze zivotno iskusenje bila je povreda njene kcerke Jelene. Prvi put, tokom dugog i na momente iscrpljujuceg razgovora, koji je bio bucan i pun kristalno jasnog smeha i gestikulacija, da bi u trenucima kada bi postalo "vruce" Olivera skidala majicu, pokazujuci da bas i nema tako male grudi, zabacujuci svoju raskosnu plavu kosu sa jedne strane na drugu, ili je nesvesno motajuci u pundu, kaceci je dijamantskom snalom.
Njen izraz lica se potpuno promenio dok je govorila o kalvariji kroz koju je prolazila zbog Jelenine povrede, i iz ociju su joj pocele da se slivaju krupne suze. Ova celicna novosadska lejdi neskriveno pokazuje da je, ipak, zena od krvi i mesa, a da svoje emocije u javnosti samo previse vesto potiskuje.

- Ja sam bezumni optimista, a Djordje je, za razliku od mene, duboko intuitivan, i sa tom svojom sposobnoscu predvidanja situacija je negde i pripremljen. Setite se, on je cak i u ona srecna vremena 1987. napisao "Samo da rata ne bude". Ono sto se desilo Jeleni, nagnalo nas je sve da duboko poniremo u sebe, da smo u tunelu u kojem nema uopste svetlosti, kad ne nalazis tacku uporista od koje nekako mozes da krenes dalje. To se desilo negde pred zoru. Vracajuci se iz bolnice, otisla sam u Almasku crkvu, a ta losa vest je gradom prostrujala takvom brzinom kakvom nikad ne moze vest o uspehu. Otac Zoran mi je rekao da ce moje najvece iskusenje u ovim trenucima biti ljudi: "I nemojte gresiti, i nemojte nikad pitati - a zasto? Izgubicete energiju, trazeci odgovor." Te recenice su za mene bile kao cip koji je on ubacio u moju glavu i ja sam se stvarno tako i ponasala. Bila sam kao u transu, u smislu mobilizacije sve moje energije u odbrani zivota voljenog bica.

Kad sam videla Jelenu na aparatima za reanimaciju, gotovo matematicki sam pocela da razmisljam o svakom svom koraku. Nikad do kraja kroz svoj emotivni filter nisam propustila taj dogadaj, jos me duboko potresa scena iz nekog filma, ili situacije koja me na to podseti.
Mi se jos kao porodica izvlacimo iz tog stresa. Treci-cetvrti dan od Jelenine povrede, na osnovu prica ljudi koji su mi prilazili u belom mantilu, osetila sam se kao neki nesrecnik koji boksuje protiv Tajsona, kako se teturam i lelujam, kako mi se na momente svest potpuno suzava, pa ponovo siri, ali ne primajuci gotovo nista sto mi oni govore. Prognoze su bile uzasne - potpuna nepokretnost. Dakle, sve je bilo u rukama Boga i porodice. Podelili smo uloge. Djordje je kao muskarac i zastitnik porodice, imao poseban odnos prema svom kopilotu, kako je zvao Jelenu, jer je stalno bila iza njega dok je on nesto pisao na kompjuteru, ili matrice. Zato je jako tesko podnosio njenu bespomocnost. A Lola je, opet, imala uzasnu grizu savesti, jer je i ona bila u tim kolima, odnosno neku vrstu pomucenog osecanja u odnosu na svoju sestru, stalnog preispitivanja da li je ona krivac za bezizlaznost u kojoj se nasla cela porodica.

To je predstavljalo uzasno breme za njenu psihu, nespremnu za tako nesto. A Aleksa je, sa cetiri godine, bio potpuno zbunjen, gledajuci nas, odsutne, izlomljene i zabrinute.
Kada sam nekoliko dana posle od Loline nesrece, videla da se rasturamo, i da sve ide u unistenje i samounistenje, Djordje, Lola i ja smo lezali na tepihu u dnevnoj sobi, drzeci se za ruke i zeleci da tu pozitivnu energiju prenesemo, jer je nasa snaga zavisila od tih tri posto sanse koliko su joj doktori davali da ce ponovo prohodati. Sve te doktorske prognoze, svi aparati namenjeni paraplegicarima, koji su nam stizali u kucu, sve do vidovnjaka koji su nudili pomoc, pa do nasih kucnih prijatelja koji bi znali da nam u ponoc zazvone telefonom, i ne sluteci koliko nas to jako povreduje, jer nam dete upravo lezi na reanimaciji. Koliko god bila visoka ta litica, nijednog trenutka se nismo ispustali iz ruku. A svakako da je tu bilo i tenzije, i psihicki nedoraslih ispada, ali sve je to bilo iskusenje za sve nas.

Moja kcerka Jelena Beba je strasno hrabro i jako bice. Kad je konacno otvorila oci iz anestezije, tada se na televiziji emitovala serija "Esmeralda". Ugledala je bolnicara, koji je podsecao na glavnog junaka serije, i tiho rekla: "Aha, Armando". Znala sam da cemo uspeti. Pored njene sobe nalazila su se invalidska kolica i ona je samo rekla da ona u njima nece izaci iz bolnice. Izasla je na nogama, i to je jedini slucaj takve teske povrede koji je uspesno saniran.
Moj najveci uspeh bio je sto sam ja sve moje psiholoski vodila. Kad bih videla da se ljuljaju, ili da su klonuli, podrzala bih ih da ne padnu. Uputila sam Jelenu ponovo na njenu sestru, koja je isprva bezala od suocavanja, jer je i ona bila u tim kolima. A davala sam im svima smernice kako da se ponasaju u odnosu na Bebu. Upucivala sam ih da sve prepuste prirodi, jer ce i ona uciniti svoje. Naoruzali smo se strpljenjem, i kroz humor, ljubav, strast, bes i sve druge jake emocije, mi smo se, ipak, koliko-toliko ponasali uredeno u prostoru jedne naizgled tragedije. Sacuvali smo tako i Bebinu psihu i snagu. Kroz takva iskusenja imate samo dve mogucnosti: ili da se potpuno zblizite, ili potpuno udaljite.

Eto, i tu smo pobedili i mozemo da se pogledamo s ponosom kao ucesnici jedne strasne bitke. Beba je danas izuzetan student na predmetu komparativna knjizevnost. Potpuno je zdrava, pleni vedrinom i ne pada ni u kakav pesimizam. A Jovana, koja je svu tu golgotu prosla zajedno sa nama, pleni jednom kategoricnoscu i direktnoscu, iskrenoscu. To je ta cena koju smo mi platili!

Balasevici protiv Milosevica

Bilo je tada jos iskusenja za porodicu Balasevic. Tako se Djordje svih devedesetih godina eksponirao kao otvoreni protivnik Milosevicevog rezima, Olivera se uopste nije plasila. Naprotiv, kako sama kaze, bila je "neka vrsta malog huskaca" - da on bude jos smeliji.
- Mnogo se vise krecem po gradu nego Djordje, pa sam i neka vrsta njegovog "ambasadora". A kad se vratim u kucu, prenosim mu svoje utiske. Tada bi cesto znao da mi kaze: "E, Olja, Olja, zbog tebe cu visiti."

U svim svojim protestima protiv bivseg rezima Djordje je uvek bio samo na strani zdravog razuma, logike i elementarne ljubavi prema normalnom zivotu. U toj njegovoj borbi nikad nije bilo predomisljaja, niti zanesenosti i ostrascenosti. U jednom trenutku, nasli smo se cak i na raskrnici.
Rekla sam mu: "Vidi, odavde jedan put vodi ka revolucionaru, a drugi ka umetnosti. Na putu umetnosti praticu te do kraja, a na putu revolucionara - ne, zato sto to ima svoju cenu. Necu s tobom na tribine i u partije."
Nas zajednicki poznanik Drasko Redzep je jednom prilikom, pravilno i decentno Djordjev talenat nazivajuci belom ladjom, divno rekao: otprilike da bela ladja plovi svojim morem. A mnogi se, prepoznavajuci se u tom konceptu, kace za tu belu ladju. Ali, i oni koji ga vole, i oni koji ga ne vole, ne mogu mu nista. On uvek plovi sam i vec je daleko na pucini.
Olivera sa dosta sete prica i o odlasku iz Jugoslavije, za vreme bombardovanja. Bila je sa porodicom pod bombama u podrumu, sve dok nisu odlucili da ona sa troje dece, prvi put u zivotu sama izade iz zemlje. Otisli su u Budimpestu.
- Bilo mi je tesko u Jugoslaviji dok su padale bombe. Medutim, isto tako mislim da je uzasan greh kriviti ljude, misleci da su se oni bezobzirno i bestijalno i lako ponasali u inostranstvu za vreme NATO agresije. To nije tacno! Bilo je uzasno i posmatrati sve te uplasene zene sa decom. Uglavnom su samo zene i bile u Budimpesti. Znala sam da sam daleko, ali nisam znala u odnosu na sta sam daleko. Znala sam da je u mojoj zemlji nesreca, ali - gde dalje? Te zene, medu kojima sam bila i ja, demonstrirale su tada tamo sliku nezasticene bespomocnosti, ocaja, tuge i dezorijentisanosti. Zato je neoprostiv greh sto ih ljudi olako osuduju, kad je i njima bilo uzasno tesko - prica Olivera, dodajuci da joj ne pada napamet da ponovo u skorije vreme vidi Budimpestu, jer je za nju taj grad ostao - grad tuge.

O promenama posle Petog oktobra, pre dve godine, Olivera govori bez imalo strasti:

- Velika ocekivanja obicno se i zavrsavaju velikim razocaranjima. A opet, euforija i sva ona dobra energija na Trgu slobode u Novom Sadu, jednostavno nam nije davala pravo da budemo sumnjicavi. U jednoj konfliktnoj situaciji, pokusavajuci valjda da me uvredi, lokalni gradonacelnik me je nazvao "prosecnom srpskom domacicom i nista vise", sto uopste ne smatram necasnom titulom. Prosek je ponekad nivo koji je veoma tesko dostici. I medu domacicama i medu provincijskim gradonacelnicima. Prosecne domacice makar znaju kada treba zapoceti veliko spremanje. Ocekivali smo da cemo vec 6. oktobra ujutru osetiti promene, ali procesi gradjenja i rusenja, ipak imaju neke svoje zakonitosti. Tri drugara, i dve gajbe piva, dovoljni su da se za jedno popodne srusi stara kuca, a onda treba najmanje godinu dana da se podigne nova. Koliko je vremena potrebno da se podigne jedna citava drzava, za koju je citavoj armiji baraba trebalo desetak godina - da je srusi? Ne radi se vise o nasoj generaciji, mi smo zauvek okasnili za autoputeve, dostojanstvene plate, putovanja bez viza, no sad su u pitanju, vec, i nasa deca. Ono sto ceka ovu zemlju je ocigledno istorijski proces, a covek bas i nije istorijska kategorija. Svi profiteri i otimaci iz proslog vremena ostali su uglavnom netaknuti. Preigrali su se malo, i nastavili da nas ismevaju i ponizavaju.
Sivilo se polako navlaci na nasa lica, a apatija i nezainteresovanost me plase daleko vise nego dani revolta i otpora, jer je onda bilo barem mnogo vise nade. A bez nade bismo bili primorani da plutamo gde god nas ponesu mutne vode ovih vremena. Ali, nadam se da necemo tek tako prestati cak i da se nadamo boljem - nepopravljivi je optimista Olivera Balasevic.

Humanitarna akcija Novosadance

U duhu svog zaraznog optimizma, ona je pokrenula i humanitarnu akciju "Novosadance" (materijalna pomoc svim porodiljama u novosadskoj Betaniji), pompezno je ne najavljujuci kao akcije "Trece dete" i slicne u proslosti, jer smo mi, na zalost, u situaciji da se u ovoj zemlji borimo i za pravo na radjanje. Ta akcija je, po svim sondiranjima javnog mnjenja, bila najuspesnija, koju je pokrenuo bilo pojedinac, bilo neka novosadska institucija.

A ovde su svi poeni na strani pojedinca - tj. Olivere.
- Akcija je pri kraju, a sto se mene tice, boli me samo saznanje da se niko od zvanicnika nije zainteresovao da je preuzme i ucini trajnom. Ocigledno, neki ljudi vreme mere duzinom svojih mandata i smatraju da je mnogo prakticnije trasirati i asfaltirati put do svojih biraca, nego ulagati u buducnost.

Ne mogu zameriti ni onima koji histericno podgrevaju i guraju svoje karijere, ali ne mogu vise od ovoga pomoci onima koji sa bebama guraju kolica po Novom Sadu. Vise od 5000 beba je iz novosadskog porodilista izaslo sa paketom "Novosadjanceta", i koliko god se radujem zbog njih, zao mi je zbog sledecih hiljada kojima se to nece desiti. Moja neiscrpna upornost i istrajnost su toliko puta bile na probi, u obijanju vrata tzv. kontroverznih i uspesnih biznismena, koji su me cinicno zavlacili od pocetka do kraja. Da li je kod nas stvarno sebicnost drugo ime za uspesnost? Ne bi bilo lepo da ja ta imena pominjem, a nema ni potrebe, ionako su svuda po novinama, i pre bih zazalila zbog mnogih skromnih i dragih ljudi koji uvek ostaju anonimni, a cijih su tesko odvojenih 300 ili 1000 dinara ovu akciju oplemenili i dali joj pravo znacenje reci "humanitarno".

Nailazila je cesto na razne komentare - "neka proda mercedes, pa neka deci kupi paketice" - pa do zluradosti da samo sebi pravi reklamu:

Ali, Djordje je prvi uplatio 45 000 maraka na racun te akcije. A za te pare je mogao da zakupi sve bilborde u Novom Sadu, na dva meseca, pa da se do daske izreklamira u ovom gradu gde mu je to zaista neophodno - posto ga ovde izgleda niko ne zna. Kad neko spomene cifru koja je umesto u nasu kucu otisla na akciju, komentar je uglavnom: I treba. Ne znam zasto onda u drugim slucajevima "ne treba" i cime se to odredjuje?

Ostaje, ipak, jedna ogromna satisfakcija sto ce u mnogim domovima prepunim velikih snova i planova, negde na sifonjeru, jos dugo stajati kartonska kutija na kojoj pise Novosadjance i da ce biti do vrha napunjena nasmejanim fotografijama odrastanja novosadske dece. - Znas, izludjuje me kad te neko kroz kameru gleda pravo u oci i kaze kako je, eto, najuspesniji u necemu, a da pri tom nije imao nikakvu konkurenciju, sem privilegija, jer je bio poslusan, jer je negde trgovao, ali ne kao trgovac, jer pravi trgovci uvek imaju i neki proizvod. Ali, i ovi sto su godinama trgovali sa djavolom, takvi nikad nisu dali prilog za "Novosadance".
Broj onih koji su odbili ucesce u ovoj akciji otprilike je srazmeran broju uspesnih u Novom Sadu. Ali, najvaznija je lista koju pravi Bog. Mene njihovo odbijanje nije obeshrabrilo, jer da jeste, akcija ne bi uspela. Ja sam im samo pruzila sansu, ali je oni nisu iskoristili da deluju, kako oni dobro znaju da kazu, "pragmaticno". Uostalom, i ta deca ce jednog dana sigurno biti potrosaci i biraci. Zato to mene nimalo ne pogadja. Pozvala sam sve koji zele da ucestvuju, a neki su svoj voz namerno propustili.
Nismo mi tu akciju ni pokrenuli kako bismo promovisali porodicu Balasevic, kojoj je i onako dosta slave i publiciteta. Naprotiv, Novi Sad je nepomirljivo podeljen, gotovo simetricno na one koji nas vole i one koji nas mrze. I taj balans se decenijama stabilno odrzava. Ali, moram da navedem i pozitivan primer Vojvodjanske banke koja neguje veru pojedinca u nju, ali neguje i pojedinca, kao i sve te divne ljude koji nikad nisu trazili priznanice na svoje priloge, jer su verovali u dobru misiju...

Od zivih zena, Olivera se najvise divi Jovanki Broz i svojoj majci. Jovanki, jer dostojanstveno cuva sve tajne Pandorine kutije, a svojoj majci sto joj je jos na startu dala vazne zivotne lekcije kojih se drzi i danas.
Na pitanje sta bi radila da je sve u zivotu morala sama, Olivera pocinje da se vrpolji.

Ljutito pita: "Zasto bih ostala sama?! Sve dok me sve ovo ispunjava, ja ostajem tu gde sam. Rekla sam ti vec da je Novi Sad moj Holivud, u kojem sam ispunila sve svoje snove!"
Na kraju price o ovoj (ne)obicnoj zeni koja je trajala puna tri dana, da bi se ispricala do kraja, zakljucujem: I da je sama, Olivera bi se uvek predstavljala samo imenom i prezimenom. I svi bi znali ko je. Izborila bi se ona vec nekako sama za to.

O intrigama i laznim prijateljima

- Djordje voli da citira izreku da se svetu ne moze ugoditi, uz aneks da mu i ne treba ni ugadati. Nedopustiva kolicina uspeha, koja se vije oko nase porodice, stvorila bi nam neprijatelje i u mnogo vecim gradovima nego sto je Novi Sad. Ali, odavno smo navikli da zivimo s tim. Biti stalno pred znatizeljnim ocima, i na tapetu onih kojima nikako ne odgovaras (posto svojom pozicijom i njih postavljas na pravo mesto), obicno se naziva "cenom slave", a ta cena uporedo sa slavom raste ili se smanjuje.
Zazvucace cinicno, ali uspesi me ponekad pomalo i nerviraju. Vec dugo znam da za sobom obavezno povlace prljavu lavinu osporavanja i nekontrolisane zavisti. Ako Djordje na utakmici cuti, onda je to zato sto mu je ispod casti da navija bucno kao svi drugi. Ako vikne na sudiju, onda je to zato sto misli da je njemu sve dozvoljeno, za razliku od drugih. Kad se ja na pijaci cenkam za mladi krompir, onda sam nevidjena stipsa. Kad cenu platim bez pitanja, to je zato sto imam toliko para da ne znam sta cu s njima. Jelenin prolazak kroz zuto na semaforu bice istog momenta primecen, ali kad za njom kroz crveno projuri dripac koji ju je unesrecio - prevrnuvsi auto iz ciste obesti, i koji na blatobranu ima recke tridesetak nesreca u kojima su mnogi stradali, onda se na to niko i ne osvrne. To je jedna od privilegija anonimnih. No, neko je dorastao teretu popularnosti, neko nije. Sezonci koji su morali da ga ponesu na par meseci mogu da pretpostave sta znaci nositi ga dostojanstveno punih dvadeset i pet godina. A ostali ne mogu ni da pretpostave, verujte mi. U nedavno snimljenoj, malo izmenjenoj verziji pesme "Olelole" prvi stihovi glase:

"Olelole... Obuci heklane sokne... One sa strafticom, pace...
Da lakse odrede dokle su ti alapace...
Ole... Razigraj nozice brze... Nosicem do neba dopri...
Nije ni cudo sto nas mrze... Kad smo tako dobri..."
Ne svodi se, Bogu hvala, sve na mrznju, bude tu i makar promil postovanja, omakne se s vremena na vreme i zrnce ljubavi, ali Zlo je uvek neumornije nego Dobro, Zlo je i upornije, i bucnije, i ne libi se puno da izmisli, ili slaze, ako ce ga to uciniti sretnim. Kako odgovoriti na gadosti, a ne spustiti se na njihov nivo?

Zasto uopste objasnjavati onima kojima ocito i ne odgovara da im bude objasnjeno?
Dozivljavali smo, za sve ove godine bezobzirne uvrede, od bezazlenih "svalerskih" aluzija, pa sve do perfidnih politickih podmetaljki koje su citavu porodicu na duzi period izolovale i ozbiljno fizicki ugrozavale. Sve to, demantovali smo samo svojom ljubavlju i poverenjem, ili istrajnoscu u principima zbog kojih smo vec bili prozivani.
Ako sedim u basti "Mediteranea", svi koji prolaze krive vratove da bi videli muskarca pored mene, i vidno se razocaraju kad prepoznaju Djordja, umesto Bilo Koga ko bi im tog dana posluzio kao povod za trac. Na tom istom mestu sedela sam potpuno ocajna i za vreme Bebine povrede, cekajuci veceru koju sam nosila Aleksi i Loli, a vec ujutru je u carsiji overeno "da mi je dete u bolnici, a ja tamo cekam nekog svog ljubavnika u deset uvece".
U bolnicu smo, uzgred, po nekom veoma smisljenom planu dolazili onakvi kakvi smo "inace", bez obzira koliko je to u tom momentu bilo tesko, da Beba ne bi primetila tragove pesimizma i zapustenosti na nama, ali je ipak najtipicniji komentar bio da "je mama uvek doterana".

Jedne godine sam imala tako tezak napad alergije, da je vec pocelo gusenje, ali moj oteceni izgled besposleni taksista na ulazu je protumacio kao "da mi je muz zatvorio oci od batina", sto je on svojoj zeni verovatno radio cim zna kako to izgleda, i svi su odmah pristali na zaveru. Nikom od lekara i osoblja nije padalo na pamet da negde kaze kako me je Taj Koji Me Je Prebio bukvalno doneo u narucju, svima odgovara serija "I bogati placu", i koga uopste interesuje moja verzija?

Djordje kaze da na svetu doduse i ima par zena koje bi rado cusio, ali da ja jos nisam na tom spisku.
Srecom, ljudi kojima smo okrenuti, nasa deca i pravi prijatelji (od kojih mnoge i ne poznajemo licno), znaju sta treba da znaju, a sto se laznih prijatelja tice, oni su krivi jednako kao i gubitnici koji smisljaju intrige o drugima, pokusavajuci da skrenu paznju sa svojih promasenih zivota.

Zamislite nekoga ko se naziva nasim prijateljom pa nam jos i dode u kucu sa pricom o tome kako ga svi pitaju da li smo se (opet) razveli, a on samo slegne ramenima, kao, "nek se pojedu sto ne znaju"...

E, od tih pokvarenjaka mi je muka. Od ljudi koji nas kao "znaju", ali nikad nece da nas brane od dusmana. Da nas iole znaju, znali bi sigurno da nismo pocetnici u ovom zivotu. I da smo svesni svake zlatouste zmije koja nam se promeskolji u nedrima.

PROFIL