NECU DA PEVAM DOK KLINCE TUKU



"Kada tom sloju sto najviše trpi, koji je najviše ugrožen, kome je sve teže, kada im svega bude dosta, onda više neće biti kominikea, saopštenja, amandmana, nego će da rade letve od transparenata"

Na svom salašu u Novom Sadu, Đorđe Balašević koji trenutno živi na relaciji između Ljubljane, Maribora i Herceg Novog, najraspoloženiji je da govori o onom što se događa - njemu i nama.

"Vreme:" Još pre svih ratova pevali ste "samo da rata ne bude", ali su bili. Jeste li razočarani?

Balašević:" Jesam, ali sam još više razočaran nad sve češćim potezima vlasti, potezima koji me podsećaju na nacizam. Smejurija je da je pesma koju pominješ pre mnogo godina bila povučena iz radijskog programa zbog navodnog "defetizma". A onda sam je iznenada, pre koju godinu, čuo uz spot Socijalističke partije Srbije, montiranu uz sliku male devojčice koja iz ruku pušta belog goluba!
Pravi cinizam je što su autora te pesme i tih stihova simpatizeri te stranke tri godine lovili po šljivacima i njivama zato da bi ga poslali na neki front, gde bi morao da ubija druge ljude i možda baš takve devojčice kao što je bila ta sa golubom. Cinizam je da je pesmu zloupotrebila upravo ona partija koja je među
najodgovornijima za ratove koji su nam se dogodili.

"Vreme:" Nedavno ste otkazali koncert u Nišu zato sto je jedan mladić pretučen. Istom prilikom ste odlučili da ovde više nećete svirati dok god je tog crno-crvenog režima koji prebija ljude?

Balašević:" Koncert je bio rasprodat, i bilo mi je teško da ga otkažem, znao sam koliko klinci čekaju na njega, čitave prošle godine nisam radio ništa u Jugoslaviji, tačnije - u Srbiji, dok sam bio u Crnoj Gori. Desilo se da je i tradicionalni prednovogodišnji koncert u Beogradu prvi put otkazan, nismo dobili termin u Sava Centru. Pre nego što je Jelena povređena, posle poslednjeg koncerta u Beogradu, došao sam Olji i rekao da ne mogu da radim više u Beogradu koncerte, da me umara... Beograd i ja, kao deo tog miljea izgubili smo mnogo od brzine, oštrine, i bilo je sve teže i teže raditi koncerte. Mozda je prepotentno, ali to mi je najslikovitije objašnjenje - poredio sam se sa Amadeusom iz istoimenog filma, ono kad je pisao simfoniju i osećao sa svakom notom da ga to uzima, troši. Tako je bilo i sa mnom u Beogradu; ranije je bilo dovoljno napraviti neku asocijaciju, mrdnuti obrvama, produžiti pauzu za dve sekunde, pa da svi shvate sta misliš, a onda je došlo do opšte zatupljenosti, stravične apatije čije smo svi žrtve, a koja je
jedini opis trenutka u kome živimo. Zato sam rekao da više neću držati koncerte... Postalo je i opasno za moju publiku, za koju sam odgovoran. Jer, publika dođe sa svojim obeležjima, majicama Otpora, mladi se lakše prepoznaju po svojim simbolima, ali ih, nažalost, lakše prepoznaje i policija. Čudim se kako još nikome od pametnih ljudi u ovoj zemlji nije palo na pamet da kaže da smo Svi Mi Otpor, svi koji mislimo drugačije. Ja, istina, ne nosim crnu majicu sa stisnutom pesnicom, ali sam sasvim sigurno deo tog mentalnog otpora.

"Vreme:" Kada smo razgovarali početkom devedesetih, rekli ste mi da bi ste davno otišli odavde da nema gradova kao što je Beograd. Beograd više nije Onaj Beograd, i definitivno nećete raditi koncerte dok je Milošević na vlasti?

Balašević:" Ne. Došli smo u grotesknu situaciju da u onim mestima gde je "pozicija" na vlasti direktori dvorana i sportskih hala imaju spreman lepak za tapete i kažu: "Evo, baš smo počeli da renoviramo." Uvek nađu izgovor da mi ne daju prostor, a tamo gde je tzv. opozicija na vlasti, moj koncert žele da iskoriste u svoje svrhe... A ja želim da ostanem nezavisan, svoj, nisam član nijedne stranke, nijedna mi nije dorasla, neka tumače to kako hoće, nisu mi ni primaći, i ne dam da mnome manipulišu. Kada su me pre koncerta u Nišu upozorili: "Pazi, dolaze deca iz drugih gradova u Srbiji, doći će klinci iz Makedonije, vlast će iskoristiti priliku da od toga napravi 'teroristički miting', koji će biti ugušen batinama...", shvatio sam da sam spreman i u Nišu i u Beogradu u svakom drugom trenutku da održim koncert, ali da se više neću zaletati da zakazujem koncerte dok se nešto ne promeni, jer lažna je slika koju pružamo kolege i ja - kao, sve je u redu, mi radimo koncerte, baš nas briga. E, ne mogu da radim svoje dok tuku klince. Mislim da je taj koncert dalje odjeknuo nego da je bio održan, a to sam i želeo. Zato hajde da sačekamo da prvo bude jedan lep, pobednički koncert u Beogradu, oslobodilački, u smislu okovanog duha, a da posle svi koncerti budu onakvi kakvi su bili pre.

"Vreme:" Režim je ipak uspeo da vas izoluje - godinama vas nema u medijima, vaše pesme se ne vrte...

Balašević:" Početkom devedesetih sam skinut sa državnih i ostalih programa, i to još traje; doživeo sam da u rodnom gradu, za vreme rata, u režiji Radija Novi Sad na staklu piše "Balaševića ne emitovati!". Znači, sad već i napismeno; pre su bile sugestije nekog komesara, "druga" iz redakcije, a sad je to sistematski, sa strašću paze da ništa ne prođe. Zabranili su čak i vest o poseti gospođe Ogate, visokog komesara Ujedinjenih nacija za izbeglice, koja je u Novom Sadu boravila mimo svih protokola, da bi mi predala zvanje ambasadora dobre volje. U lokalnim novinama nije uopšte pomenuto da je bila u Novom Sadu, da je bila konferencija za štampu na Petrovaradinskoj tvrđavi, gde je bilo 200 stranih novinara. Ni reči! 'Ajde - mogli su mene da zaobiđu, da kažu - gospođa Ogata je ovde bila, a onog tipa nećemo pominjati. Oni, međutim, sve informacije klistiraju i objave onako kako njima odgovara. Ja se tu ne uklapam, ali to je krst koji sam sam izabrao i ne kajem se! Imao sam u proteklih devet godina teških trenutaka, a i ne verujem da bih izgurao da nisam imao podršku svoje porodice.

"Vreme:" Ipak je pisano o vašoj poslednjoj ploči...

Balašević:" Pisalo se da je ona "izdata", negde "tamo", a u zagrebačkim novinama me ima na meti neki Glavan, alanfordovski tip i estradni kritičar. Uglavnom, taj je rekao da "Balašević s ovom pločom treba da ide po radnim akcijama, jer on je svojim pesmama utr'o put srpskim tenkovima"?! Glavan mi, jasno, ne oprašta što sam svojevremeno na koncertu u Ljubljani rekao: "Dobro da Glavana nisu pitali sme li papa da dođe u Hrvatsku, jer ni to ne bi dozvolio!" To je neki sumoran tip koji je najveće veselje doživeo kad je ubijena Bambijeva mama. Dobro da je tako doživeo i moje poslednje rime, već sam strepeo da ne počne da me hvali, to bi značilo moj kraj, da zapadam u krizu identiteta. Slično je i sa njegovim kolegama, "kritičarima" u Srbiji. Srećom, neprijatelji su večiti, sto ne znači da mi te stvari ne padaju teško, sa bilo koje strane da dođu. Padnem u razne vrste loših raspoloženja, depresiju, tipično ravničarsku. Uostalom, sve one godine borio sam se protiv vojske, protiv rata... Nisam to činio zato da bih se dopao hrvatskim nacionalistima, nego da bih raščistio sa ovim našim idiotima ovde. I onda mi neko obesi tenkove... Doživeo sam da su o mojim pločama pisali loše, to mi ne smeta. Smetaju mi laži. Ali navikavam se i na to. U Miloševićevom režimu su me već okrpili kao dezertera, autonomaša, izdajnika, titoistu, hemofilika, elektrostatika, sve što im je padalo na pamet... Bilo je trenutaka kada jednostavno nisam mogao da pevam. Čekao sam kada će to ratno ludilo proći, kada će ponovo prvi zajednički jezik pronaći pesnici i intelektualci...

"Vreme:" Uprkos činjenici da ste vrata u Srbiji za svoje koncerte zatvorili, ne čini mi se da ste ravničarski utučeni zbog toga?

Balašević:" Zato što je sada situacija drastično promenjena! Istina je da u svojoj karijeri nikada nisam nastupao u velikim gradovima Srbije kao sto su Leskovac, Pirot, Kraljevo. Tamo neće ni primetiti da Balaševića nema jer tamo nije ni bilo moje publike. Kada bih stigao u neki veliki grad u južnoj Srbiji, imao sam utisak kao da izlazim iz vremeplova. Frajer u maseratiju, a iz njega razbija ultraturbo-folk! Priznajem da žalim za Kragujevcem, Čačkom, Užicem... A ono što sam izgubio tokom poslednje decenije, ono što smo svi izgubili, jesu silni gradovi van sadašnje Jugoslavije, gradovi gde sam redovno odlazio i gde sam se osećao kao kod kuće. I to sad polako vraćam. Bio sam u Sloveniji, pa u Makedoniji, Sarajevu, 15. avgusta sviram u Puli na rođendanu Atomskog skloništa... Ono što je za mene ohrabrenje jeste da u vreme kada svi svojataju neke teritorije - te naš je Piranski zaliv, naša je Prevlaka, naša je ova enklava ili nije - poneko kaže "naš je Đole" ili "Đole može da ode gde god hoće". To mi je ovde u silnom bezumlju
bilo i prebačeno - što mogu svuda da odem. "Ti odeš u Ljubljanu, odeš u Bosnu, odeš u Skoplje, ideš u inostranstvo - pa ti svuda ideš?!" Kao da mi je to neka mana... Toga se baš ne stidim, stideo bih se da sam na spisku sa onim likovima koji ne smeju nigde da idu, to bi za mene bio pravi poraz, a to što mogu svuda da odem - smatram za kompliment.
Činjenica je da režimu odgovara da klinci i mladi ne putuju van granica da ne bi videli kako se u drugom svetu, u ostalom svetu - normalno živi. Ne bolje ili gore, da ne ulazimo u te zamke je li standard viši ili niži, nego kako se živi normalno, kako nema pritiska, nema ubistava na ulicama, nema kriminala, ucena, nema redova ispred dućana za ulje, brašno... Naši današnji klinci ne znaju kako se to normalno živi. To vidim i kad razgovaram sa svojom decom i kažem, recimo, biće lepo da odemo tamo i tamo, jer to je samo dva sata od Beča..., i onda vidim da me gledaju belo, nikada nisu bili u Beču. Znam more klinaca koji nikada nisu bili ni u Dubrovniku, Sarajevu, čak ni na Crnogorskom primorju, to su sada postale neprirodne stvari.

"Vreme:" Vaša publika se u medjuvremenu iselila i sada se srećete "napolju"?

Balašević:" Sada je moja publika "napolju", po belom svetu. Da mi je neko pre pet godina rekao da ćemo bend i ja proputovati pola kugle, da ćemo stići čak u Australiju, Kanadu, Švedsku... to bi mi bilo nezamislivo. Tamo su bili narodnjački bastioni i destinacije turbo-folka, a za nas je bila rezervisana neka kamerna žurka, pa dođu neki disidenti, par osobenjaka... Sećam se kad smo Duja i ja svirali jednu od retkih prilika u Holandiji, ambasador (bio je neki general ili admiral) nam je najavio: "Čudan neki svet se okupio, sve neki šahisti i disidenti." Nas je tada definitivno slušala druga vrsta publike, koja nije bila ona klasična "Od Vardara do Triglava". To se sada radikalno promenilo. Na koncert u Vankuveru sada odlazim sasvim smiren, pošto znam da me čeka moja publika, ista ona kao u bilo kojem gradu u bivšoj firmi, i kad me pitaju, na primer: "Prvi put ste u Melburnu, sta očekujete?" kažem "isti koncert kao bilo gde, jer znam da su to Bistrooki (tako ih zovem), da sve znaju i da im ništa posebno ne treba objašnjavati. Tužno je što su svi oni danas tako daleko, pokušavam na kraju večeri da im to ublažim, kažem: "Znam da svi kukate, da žalite za svojima, osećam se pomalo krivim sto vam sada izazivam neki žal, nostalgiju za onom zemljom - ali morate da znate da to više nije Ona zemlja i više nisu Oni ljudi. Zato pokušajte to lepo seme lepote koje nosite u sebi da posejete po celom svetu. Nemojte više misliti na to - kada ćemo se vratiti? Stvar superiornosti jeste i u prilagodljivosti da gde god smo - pokažemo koliko vredimo i šta smo!"

"Vreme:" Vi ste ipak u prednosti. Vraćate se na salaš u Novom Sadu ili odlazite u Sloveniju, novu maticu vaše porodice. Gde je sada vaša domovina?

Balasevic:" Eto, stigla me moja kletva. Imao sam stih: "Čim malo usporim, stignu me davna prokletstva." U Ljubljani, na prvom koncertu, počeo sam: "Znate šta, Slovenci, svaka čast, vi ste svoju domovinu dobili, al' moju ste sjebali!" I tako je više-manje, još uvek. Još uvek ne mogu geografski tačno da se odredim. Novi Sad i ovi pejzaži okolo jesu moja domovina, ali to nisu sve one manipulacije "o kolevkama srpstva" i bilo čega, to nije ta budna lupa za nacionalno dokazivanje. Prošle godine su pustili buvu da nisam bio tu za vreme bombardovanja, da sam odmah pobegao. Evo, u pasošu je izlazni pečat 4. jun. "Pobegao" sam, dakle, pet dana pred kraj bombardovanja. Činjenica je da sam u Sloveniji doživeo lepe
trenutke poslednjih godina, da su Slovenci bili najviše fer i da su u najtežim trenucima Oljinim i mojim, moje porodice, posebno posle Jelenine povrede koja je bila izuzetno teška - najviše pomogli. U Sloveniji smo naišli na vanprotokolarnu dobrodošlicu i gostoprimstvo. Bilo je takvih gestova da sam se postideo za sve ono sto sam eventualno govorio pre, dok sam lajao sa scene protiv svih. Jesam se trudio da sve to bude ravnopravno dok je bila velika Jugoslavija, ali su mi svi pojedinačno zamerili posle kad su se raspali: "Ti si govorio protiv nas Bosanaca... Hrvata... Srba... Slovenaca..." I tako dalje. Bar su u tome ostali jedinstveni. Ukratko, Jelena se u Sloveniji oporavila, ali proces njene rehabilitacije zahteva još nekoliko godina oporavka, i ona je zato u više navrata bila u Sloveniji, i mi s njom. Jeleni se potpuno primila Slovenija. I sad imamo varijantu da njoj nadjemo krov, da ona ima svoju adresu tamo, a mi ćemo joj dolaziti u goste. Olja i ja smo život postavljali i planirali kao da će deca uvek biti s nama, kao da ćemo u velikom dvorištu za njih dozidati kuće... One, međutim, odlaze svojim putevima, Jelena želi da studira u Ljubljani, više nije bitno gde smo Olja i ja, mi smo negde između, sve dok se Aleksa kroz dve godine ne izjasni u koju školu želi da ide, hoće li prvo naučiti A ćirilicom ili latinicom.

"Vreme:" Izuzev zavisti zemljaka iz Jugovine, jeste li imali ikakve druge probleme oko nove životne destinacije?

Balašević:" Izuzev tračeva po novinama - ne. Slovenija nam je posle najtežeg perioda naseg života, posle bombardovanja i Jelenine povrede, pružila takvo utočište da se apsolutno osećamo kod kuće. To je bilo upravo ono što nam je trebalo. ja sam inače inertan tip, dokaz je da u Novom Sadu još uvek živim u kući u kojoj sam rođen, nisam uspeo da se preselim ni sto metara dalje. Meni je mnogo draže što sam sa srodnim dušama uspeo da ostanem zemljak na duhovni način... A što se tiče papira, znam da ima tipova koji imaju poker pasoša i po potrebi samo vade onaj koji im tada odgovara, tako da to nije stvar koja je presudna. Nama je bilo dirljivo sa kakvih smo mesta i od kojih ljudi, poznatih slovenačkih umetnika i sportista, dobili bezrezervnu podršku i pomoć da dođemo i ostanemo. Iskusan sam igrač i malo šta može da me dirne, imam iza sebe dvadeset i kusur godina uspešne karijere, ploče su mi uvek dobro išle, klinci koji su mlađi od mojih pesama znaju ih napamet, i da živim u nekoj drugoj zemlji bilo bi sasvim normalno
da imam svoj rezidens - jedan stan u Parizu, jedan u Provansi, jedan na Azurnoj obali. Ne znam koga vređa ova relacija izmedju Ljubljane, Maribora i Novog Sada, da budem malo tu i malo tamo. Moje seobe nikome ne nanose zlo, nikome ne bi zapalile kuću, nikoga ne bi silovale, izbile pare iz džepa, kao one strahote koje su se dešavale tokom proteklih godina, a koje su izazvale znatno manje pažnje po kuloarima od tračeva oko naše "nove domovine".

"Vreme:" Vi ste dokaz da je moguće živeti u dislociranoj jedinici kao kod svoje kuće.

Balašević:" Još mislim da je ovo jedan prostor koji je izdeljen civilizacijski, verski, iscepkan i razdeljen, ali u sportu, muzici, umetnosti - to je prostor koji je kompatibilan. Ipak je sve otvoreno od Novog Sada preko Slavonije i Podravine do Maribora, sve to je izmešano. Ono što se desilo u međuvremenu usporilo je moju teoriju da su svi mogli lepo da žive zajedno i odvojeno, da budu posebne države, svaka za sebe, ali bez barikada, jaraka sa piranama i krokodilima, bodljikave žice... Mogli smo da imamo zajedničke sportske lige, npr. jedinstvenu bivsu YU ligu...

"Vreme:" Pre dva meseca je Indexovo pozorište u Beogradu imalo koncert. Ovoga puta narugali su se i "Đinđići, Draskovićima u krugu dvojke, kiosci i ostalo, Koštunici"... Ima li ovde ikoga uz koga bi vredelo stati?

Balašević:" Kad smo kod simpatija, indeksovci su jedini koje u ovoj zemlji smatram svojim kolegama. Jedini se nisu prodali nekoj skraćenici i zato su sad u istoj frci kao ja oko programa, tiraža, piraterije... A što se tice mojih simpatija prema širem opozicionom delovanju - tu sam samo uz studente, uz klince, pošto su oni jedini ostali nepodmitljivi. S ovim matorima ocigledno može da se istrguje i brzo izađe na kraj. To se pokazalo svuda gde je opozicija došla na vlast - odmah su bile mahinacije oko lokala, zemljišta, stanova... Žalosno, posebno ako neko sebi dozvoli da ceo život provede kao opozicija. Kad razmišljam o njima, uvek se setim onog tipa koji je stalno molio boga da dobije nešto na lutriji, pa mu je bog posle dvadesetak godina podviknuo: "Pa kupi loz, idiote!" Tako je i sa njima, ni oni nikako da kupe taj loz, bili su u par situacija kada su mogli samo migom, gestom da izazovu vrenje, pa nisu. To je ekipa koja uvek popusti kad vlast zategne. Ne proklamujem fizičko nasilje, ali jasno je da nam treba sveža,
nepotkupljiva krv, i tu su klinci jedina nada. Sve drugo je potrošeno - Srbi protiv Slovenaca, Srbi protiv Hrvata, Hrvati i Srbi protiv Muslimana, Muslimani i Hrvati protiv Srba, play off svako sa svakim. Ovu zemlju jos čeka sukob stari protiv mladih. A mladi takav duel ipak uvek dobiju, na kraju. Bilo je poziva da se aktivnije priključim Otporu, žao mi je što više nisam u toj generaciji, ali neću da im se prikopčam iz moralnih razloga, iako uživaju sve moje simpatije. Uostalom, i na mojoj ploči je pesma "Živeti slobodno", u kojoj kažem: "Ovo srce kuca večni tam-tam otpora". Ali smatram da nemam pravo da se kao pedesetogodišnjak šlepam uz te klince. Otpor nije organizacija koja je evidentirana, to je kao parafraza one o Valteru "Das ist Otpor!"

"Vreme:" Mogu li šačica demonstranata, bedževi i pištaljke išta da promene? 

Balašević:" Pitanje je koliko s tim romantizmom - grafitima i majicama - može da se promeni jedna ovako ušančena i perfidna vlast. Njima su šetači izlazili na ulice dva meseca, svaki dan im lupali, zviždali, pljuvali ih, klečali im pred rezidencijama da odu, a oni su 'ladno preko toga pregazili. Sila entropije je strašna stvar. Mnogo je lakše nesto vući dole nego gore. Mnogi žive u skladu sa maksimom: "Rat je? Super, možeš smrdeti. Odlično! Imamo na šta da se vadimo." Posle Bebine povrede znamo šta znači ponovo uspostaviti regularan nervni status organizma, pošto je ona imala neurološki ispad i sad svaki pokret uči ponovo. Tu je vrlo bitno da ga nauči pravilno, jer ako se nauči na neku prečicu, onda to deluje kao defekt. E, tako je i sa našim društvom. Tu je došlo do čitavog niza prečica. Tipovi su direktno iz svinjaca uskakali u rezidencije, i normalno je da je tu sve defekt do defekta. I sad sve treba lepo ispočetka.

"Vreme:" Vama je lako kad imate odstupnicu, mnogi će reći - otišao je u Sloveniju "sad, kad nam je najteže"?

Balašević:" Ovde su me mediji već preselili u Portorož, pisali mnogo neistina... Jeste nam Slovenija mnogo učinila omogućivši da se ponovo osećamo dostojanstveno i lepo. Tamo pokušavam svoje poslove da nastavim, da izdam ploču, da se zaštitim kod autorske agencije itd. Ovde proturaju priču "pobegao je
kad nam je bilo najteže", a ja sam u Sloveniji rekao da nisam pobegao od rata, već od mira! To sam kazao kada sam shvatio da ni taj proslogodišnji rat nije kraj svega. Kao svaki normalan čovek i roditelj želim da moja deca zive dobro, putuju bez viza... A što se izdaje tiče - postavlja se pitanje koga sam izdao. Tu skraćenu državu koju ne osećam kao svoju domovinu? Svoje prijatelje i istomišljenike, koji
su u velikom broju već Negde, ili sadašnju vlast sa kojom nemam nijednu zajedničku tacku? Pitali su me i je li istina da me je Šešelj oterao. Odgovarao sam da nisam pobegao od Šešelja, vec od zemlje u kojoj jedan Šešelj moze biti važan, odlučivati o mom ili vašem životu. To su strahovi koje osećam, ali se bez obzira na to vraćam ovde i čekam rasplet. U zemlji u kojoj je ovakva vlast, koja će jos 30 godina kaskati za svetom i Evropom, nije mi neko veliko zadovljstvo da živim. Ali ostajem ovde zato da bih zabeležio sve idiotizme koji točak istorije vrte unazad. Negde duboko u duši verujem da im na kraju nece uspeti. Varvari su zaista srušili Rim, ali Rim je još na svom mestu, dok varvara odavno nema.
Jedan moj prijatelj me je pitao sta će biti. Obrecnem se što mene pita kao da sam nekakav Nostradamus, a on je prošao sve one političke škole od Kumrovca nadalje, i dodam kako znam samo da će narod jednom da izađe na ulice i počeće da vošti... Pita on: "Koga? Slobu?" Kažem, da, Slobu. "I Šešelja?", pita. "I Šešelja. I Vuka", kažem ja. "I Vuka?", zgranut je. "Da, i Đinđića, i tebe, i mene, i sve redom, na koga god naiđe", odgovorim. Jer kad dosadi toj gerili, tom sloju koji najviše trpi, koji je najviše ugrožen, kome je sve teže, kada im svega bude dosta, onda više neće biti kominikea, saopštenja, amandmana, nego će da rade letve od transparenata. Toga se bojim, bilo bi mi žao kada bi se, posle svega što se desilo, dogodilo i to, ali stvari se baš tako namestaju.

O IZVINJENJU I KRIVICI

Jeste, govorio sam protiv Slovenaca, zato što su rasturili moju domovinu. To ti je kao ono kad te ostavi devojka, pa prva tri dana imas fore da pričaš ružno o njoj... E, a onda su i Hrvati hteli da se odvoje od nas. Oni su to ionako uvek hteli. A onda i Bosna. "Muslimani? Od njih ne možeš očekivati ništa dobro", pa Makedonci, sad već i Crnogorci. E, sad i mi već hoćemo da se odvojimo sami od sebe. I shvatiš na kraju u kome je problem. Kada sam otišao u Sarajevo, ovde je objavljeno: "Ima li on pravo da se tamo izvinjava u ime srpskog naroda?" Snimak tog koncerta niko živ ovde nije emitovao, a tu bi se lepo videlo da se nikome ne izvinjavam, jednostavno zato što nemam zašto da se izvinjavam. Oni koji treba da se izvine moraće sami da odu to da urade. Ja mogu da se izvinim u ime ljudskog roda gradu koji je mrcvaren, maltretiran, gde su deca ubijana iz snajpera. Kao čovek osećam mučninu, ali ne i potrebu da se izvinjavam u ime onih koji su to činili.
Jednom sam u zivotu napravio gresku i pevao "u ime svih nas". Ćuti bre, pevaj svoje, u svoje ime! Zadnja sam osoba s kojom bi trebalo pričati o ratu, protivnik sam svih ratova i sukoba.


Razgovor vodila Svetlana Vasovic-Mekina