Pun tanjir đuveča

Eto koekude je dospeo autor one totalno blentoidne kemp-pošalice o avanturama stanovitog g. fon Lige(n)štula - pasioniranog ljubitelja razdeljaka - jedva dve decenije kasnije: do konceptrualnog albuma! Valjda nešto nalik evoluciji Bitlsa od Love Me Do do A Day In the Life... Šalu na stranu, Đorđe Balašević je jedan od retkih pažnje vrednih autora sa ovdašnje muzičke scene koji su, s jedne strane, izgradili ne "svoj stil" (jaka stvar, to ima i Era Ojdanić!), nego pravi pravcati licni žanr, a s druge strane, kroz celu karijeru rasli, napredovali i sazrevali, volšebno uspevajući da se permanentno, ostajući Svoji i samosvesni, menjaju nabolje (uzgred "vaspitavajući" tako i sopstvenu publiku, što je nemala kolateralna korist). Zapravo, moram da priznam da ne mogu da se setim nikoga drugog ko je to permanentno radio. Nekada je to bio Koja, ali se malo umorio. Scena je, tako, prenatrpana tipovima koji su - čast izuzecima - odavno postali upečatljive autokarikature, i koji su mogli mnogo da učine za svoju karijeru da su se pre (barem) desetak godina zamonašili i zavetovali na doživotnu ćutnju.

Balašević je, pak, kročio na scenu krajem sedamdesetih kao tek Još Jedan Zabavljač, da bi se tokom osamdesetih sukcesivno otresao zabluda i grešaka - kako onih stilsko-estetskih tako i "idejnih", pri čemu je njegov "Ua Janezi & Šiptari" angažman u najranijim danima "buđenja naroda" mnogo problematičniji od homage pesmuljka o Titu koji mu stalno nabijaju na nos - i usavršavao se kao pevač, autor i showman. Negde od albuma Bezdan pa naovamo, njegove pesme sve su češće postajale vispreni komentari raspadanja jednog društva i sistema vrednosti - u čemu nema ničeg nedostojnog Umetnika, nego je to, naprotiv, sastavni deo svake ozbiljne šansonjerske i kantautorske tradicije - a njegova samorodna pojava na ovdašnjoj sceni definitivno se ustoličila kao Nešto Drugo, kao neka zasebna crkva sa svojim šarenolikim sledbeništvom. Kao što su, uostalom, i površni pokazatelji Balaševićevog opusa šaroliki, od ovisnika turbo-ljakse đubreta do "uuu, jeeeaote" urbanih ekstremista... Neko je, zapravo, jednom definisao Balaševića kao glasnogovornika osećajnosti srednje klase, što bi bilo prilično tačno kada iz te sintagme ne bi potmulo izbijala neka ni na čemu zasnovana "superiornost". Anyway, Balašević je, uporno radeći na sebi dočekao devedesete kao panjužnoslovenska Vedeta No. 1 sa unikatnim, ukusno složenim đuvečom od roka, šansone i "zabavne muzike" - ne pripadajuci "zaista" nicemu od toga - kao prvi i jedini značajni singer/songwriter izmedu Soluna i Beča još od pojave Arsena Dedića (ili Marka Brecelja i Zorana Predina, ali oni su ipak dugo delovali u bendovima).

Novi album Đorđa Balaševića Devedesete (izd. Hard Rock Shop & Đorđe Balašević, 2000.) novi je, unekoliko proračunat rizičan korak ka radikalizaciji vlastite autorske poetike i "svetonazora": počev od činjenice da se album može tretirati, kako rekoh, kao "konceptualno" delo posveceno najgoroj i najsramnijoj (dakle - Miloševićevoj) deceniji u pisanoj istoriji Srbalja, preko (posledičnog) fakta da je instant-hitoidni i radio-friendly potencijal ploče tako u startu ponešto smanjen, pa do korišćenja verbalnih sredstava sasvim neuobičajenih za bilo kakav main-stream-pop ("opsceni" refren Jebite se, devedesete... kao lajtmotiv celog CD-a). Balašević je, međutim, već prethodnim albumom Naposletku... (ako ne i znatno ranije) pokazao da je definitivno "prevazišao" potrebu za Velikim Zaraznim Hitom koji ce "nositi" ploču, odnosno krčiti joj put u medijima: njegova publika je postala toliko zasebna socijalna kategorija da je gotovo nevažno da li će njegove ploče imati manje ili više medijskog odjeka - one se, odnekud, prodaju same od sebe. To je status kojim i u "belom svetu" malo ko može da se pohvali. Na Devedesetim bi, doduše, gorka pošalica Lege'da o Gedi Gluperdi mogla da funkcioniše kao neodoljivi medijski ledolomac, ali njen je sadržaj i "poruka" direktno diskvalifikuju za pristup najvećim medijima, pošto se ovo briljantno duhovito "populističko" delce može, uz malo pravničke strogosti i pozivanje na duh Zakona o terorizmu, opisati kao pozivanje na nasilno rušenje ustavnog poretka... poretka čija se personifikacija ogleda u naslovu ove pesme o jednom epohalnom "antihristu i raspikući" koji je raskrčmio našu zemlju. Drugi je highlight albuma antipod Gede Gluperde, setna, intimistička balada Nedostaje mi naša ljubav, jedna od onih pesama zbog kojih posetioci Balaševićevih koncerata obavezno nose rezervni upaljač, novi prilog za kolekciju jedinstvenih sentiša "panonskog Koena", u kojima svaki grčeviti cinizam - kao default-emotivno stanje ljudi epohe - uzmiče u rasulu pred poplavom oslobođene, samosvesne sentimentalnosti...

Kao kolekcija dvanaest uglavnom podugačkih pesama (u ukupnom trajanju debelo preko jednog sata), Devedesete - a opet na tragu prethodnika - funkcionišu kao celina mnogo bolje od prethodnih Balaševićevih albuma (nije li i to deo priče o autorskom sazrevanju?), kojima je uvek bio problem što su bili miš-maš antologijskih i "nepotrebnih" pesama, onih koje ste bez krzmanja preskakali, beskrajno se zahvaljujuci onom ko je izmislio CD-tehnologiju. Ovde "suvišnih" pesama naprosto nema, a za antologijske cemo da vidimo; na prva slušanja, reklo bi se da neće izostati.

Nego, šta ćemo sa Gedom? Balašević ima rešenje: "Šorom sredom, svi za Gedom." Ne da ga sledimo, nego da ga hvatamo, jer nam je svima zdravo mlogo ostao dužan.

Vreme 03.06.2000., Teofil Pančić

Primedba Fan Kluba: Dragi Teofile, pa gde u recenziju albuma da stavite baš sliku piratskog izdanja!