Pun tanjir đuveča
Eto koekude je dospeo autor one totalno blentoidne
kemp-pošalice o avanturama stanovitog g. fon Lige(n)štula - pasioniranog ljubitelja
razdeljaka - jedva dve decenije kasnije: do konceptrualnog albuma! Valjda nešto nalik
evoluciji Bitlsa od Love Me Do do A Day In the Life... Šalu na stranu, Đorđe Balašević
je jedan od retkih pažnje vrednih autora sa ovdašnje muzičke scene koji su, s jedne
strane, izgradili ne "svoj stil" (jaka stvar, to ima i Era Ojdanić!), nego
pravi pravcati licni žanr, a s druge strane, kroz celu karijeru rasli, napredovali i
sazrevali, volšebno uspevajući da se permanentno, ostajući Svoji i samosvesni, menjaju
nabolje (uzgred "vaspitavajući" tako i sopstvenu publiku, što je nemala
kolateralna korist). Zapravo, moram da priznam da ne mogu da se setim nikoga drugog ko je
to permanentno radio. Nekada je to bio Koja, ali se malo umorio. Scena je, tako,
prenatrpana tipovima koji su - čast izuzecima - odavno postali upečatljive
autokarikature, i koji su mogli mnogo da učine za svoju karijeru da su se pre (barem)
desetak godina zamonašili i zavetovali na doživotnu ćutnju.
Balašević je, pak, kročio na scenu krajem sedamdesetih kao tek Još Jedan Zabavljač,
da bi se tokom osamdesetih sukcesivno otresao zabluda i grešaka - kako onih
stilsko-estetskih tako i "idejnih", pri čemu je njegov "Ua Janezi &
Šiptari" angažman u najranijim danima "buđenja naroda" mnogo problematičniji
od homage pesmuljka o Titu koji mu stalno nabijaju na nos - i usavršavao se kao pevač,
autor i showman. Negde od albuma Bezdan pa naovamo, njegove pesme sve su češće
postajale vispreni komentari raspadanja jednog društva i sistema vrednosti - u čemu nema
ničeg nedostojnog Umetnika, nego je to, naprotiv, sastavni deo svake ozbiljne
šansonjerske i kantautorske tradicije - a njegova samorodna pojava na ovdašnjoj sceni
definitivno se ustoličila kao Nešto Drugo, kao neka zasebna crkva sa svojim šarenolikim
sledbeništvom. Kao što su, uostalom, i površni pokazatelji Balaševićevog opusa
šaroliki, od ovisnika turbo-ljakse đubreta do "uuu, jeeeaote" urbanih
ekstremista... Neko je, zapravo, jednom definisao Balaševića kao glasnogovornika osećajnosti
srednje klase, što bi bilo prilično tačno kada iz te sintagme ne bi potmulo izbijala
neka ni na čemu zasnovana "superiornost". Anyway, Balašević je, uporno radeći
na sebi dočekao devedesete kao panjužnoslovenska Vedeta No. 1 sa unikatnim, ukusno
složenim đuvečom od roka, šansone i "zabavne muzike" - ne pripadajuci
"zaista" nicemu od toga - kao prvi i jedini značajni singer/songwriter izmedu
Soluna i Beča još od pojave Arsena Dedića (ili Marka Brecelja i Zorana Predina, ali oni
su ipak dugo delovali u bendovima).
Novi album Đorđa Balaševića Devedesete (izd. Hard Rock Shop & Đorđe Balašević,
2000.) novi je, unekoliko proračunat rizičan korak ka radikalizaciji vlastite autorske
poetike i "svetonazora": počev od činjenice da se album može tretirati, kako
rekoh, kao "konceptualno" delo posveceno najgoroj i najsramnijoj (dakle -
Miloševićevoj) deceniji u pisanoj istoriji Srbalja, preko (posledičnog) fakta da je
instant-hitoidni i radio-friendly potencijal ploče tako u startu ponešto smanjen, pa do
korišćenja verbalnih sredstava sasvim neuobičajenih za bilo kakav main-stream-pop
("opsceni" refren Jebite se, devedesete... kao lajtmotiv celog CD-a). Balašević
je, međutim, već prethodnim albumom Naposletku... (ako ne i znatno ranije) pokazao da je
definitivno "prevazišao" potrebu za Velikim Zaraznim Hitom koji ce
"nositi" ploču, odnosno krčiti joj put u medijima: njegova publika je postala
toliko zasebna socijalna kategorija da je gotovo nevažno da li će njegove ploče imati
manje ili više medijskog odjeka - one se, odnekud, prodaju same od sebe. To je status
kojim i u "belom svetu" malo ko može da se pohvali. Na Devedesetim bi, doduše,
gorka pošalica Lege'da o Gedi Gluperdi mogla da funkcioniše kao neodoljivi medijski
ledolomac, ali njen je sadržaj i "poruka" direktno diskvalifikuju za pristup
najvećim medijima, pošto se ovo briljantno duhovito "populističko" delce
može, uz malo pravničke strogosti i pozivanje na duh Zakona o terorizmu, opisati kao
pozivanje na nasilno rušenje ustavnog poretka... poretka čija se personifikacija ogleda
u naslovu ove pesme o jednom epohalnom "antihristu i raspikući" koji je raskrčmio
našu zemlju. Drugi je highlight albuma antipod Gede Gluperde, setna, intimistička balada
Nedostaje mi naša ljubav, jedna od onih pesama zbog kojih posetioci Balaševićevih
koncerata obavezno nose rezervni upaljač, novi prilog za kolekciju jedinstvenih sentiša
"panonskog Koena", u kojima svaki grčeviti cinizam - kao default-emotivno
stanje ljudi epohe - uzmiče u rasulu pred poplavom oslobođene, samosvesne
sentimentalnosti...
Kao kolekcija dvanaest uglavnom podugačkih pesama (u ukupnom trajanju debelo preko jednog
sata), Devedesete - a opet na tragu prethodnika - funkcionišu kao celina mnogo bolje od
prethodnih Balaševićevih albuma (nije li i to deo priče o autorskom sazrevanju?),
kojima je uvek bio problem što su bili miš-maš antologijskih i "nepotrebnih"
pesama, onih koje ste bez krzmanja preskakali, beskrajno se zahvaljujuci onom ko je
izmislio CD-tehnologiju. Ovde "suvišnih" pesama naprosto nema, a za
antologijske cemo da vidimo; na prva slušanja, reklo bi se da neće izostati.
Nego, šta ćemo sa Gedom? Balašević ima rešenje: "Šorom sredom, svi za
Gedom." Ne da ga sledimo, nego da ga hvatamo, jer nam je svima zdravo mlogo ostao
dužan.
Vreme 03.06.2000., Teofil Pančić
Primedba Fan Kluba: Dragi Teofile, pa gde u recenziju albuma da stavite baš sliku piratskog izdanja!