Imamo mi i svoje turbo-folk ideologe, manje
nadarene i za ukus opasnije od Balaševića
Kad se o Balaševiću raspravljalo u vrijeme
rata, a lavina tuzemnog estradnog pokreta otpora gostovanjima iz
bivše SFRJ bila na vrhuncu, još je imalo smisla razglabati o
besmislu naivnog salonskog mirotvorstva među žestoko zaraćenim
stranama / U međuvremenu se dogodilo mnogo »delikata«
javnog estradnog govora koji su izbili adute iz ruku svima koji na
gostovanja zvijezda bivšeg sustava gledaju kao na stvaranje
estradnog zapadnog Balkana. Imamo mi i svoje ideologe radikalnog
turbo-folk usmjerenja, glazbeno mnogo manje nadarene i mnogo opasnije
za ukus od Balaševića
ZAGREB, 12. prosinca – Živa istina: u
utorak, u pol bijela dana, na uglu Ilice i Republike Austrije, netko
mrzovoljno trga papir sa zida iza mojih leđa. Okrenem se, a ono
Balaševićev koncertni kolor-plakat trga čovjek srednjih godina,
sportski/militantno odjeven u crnu jaknu, crne traperice, crne čizme
i crnu vunenu kapu. Znači, ipak ima nekog vraga u tvrdnjama da se
neki svim snagama, pa i individualnim naporima, protive dolasku Đorđa
Balaševića u Zagreb.
Bilo bi razumljivije da je, recimo, 1993.
godine, kada sam i sam pisao protiv planiranog koncerta panonskog
mornara u Zagrebu – koji je, istina, tada više bio fikcija nego
stvarna opcija - pa su me telefonom »lovili« mnogi zbog,
prema njihovu mišljenju, nekorektnih izjava nedobrodošlice u
Vjesniku. Ako se tada, u jeku rata i s trećinom okupiranog
teritorija, radilo o neukusnim namjerama, mnogo se toga promijenilo u
devet godina između. Raditi od današnjeg dolaska Đorđa Balaševića
u Zagreb bilo kakvu sumnjivu priču bilo bi jednako neukusno. No, ima
jedna mnogo zgodnija paralela. U razmaku od šest dana, u Zagrebu
gostuju Laibach i Balašević. Veze među njima čvršće su nego bi
se to na prvi pogled moglo pretpostaviti. Na simboličkoj razini, baš
ta dva gostovanja govore i kakva je sudbina stigla
ideološke/političke platforme koje su se upravo kroz njihov rad
jasno prelamale kao znaci tadašnjeg vremena i promjena. Balašević
kao integralist bivše države, članovi Laibacha kao vječni
»separatisti« skloni igrama s totalitarističkom
ikonografijom. Kakvu su stvarnu budućnost doživjele njihove
tadašnje umjetničke projekcije? Balašević živi u Sloveniji,
Laibach svira po svijetu, ali i jedan i drugi - a osobno mi je žao
za Laibach - artistički sve više pripadaju u ropotarnicu povijesti.
Naime, nekadašnja provokativnost potpuno je 'izblajhana'
art-kompromisima ili izjavama pomirenja rečenim između, pa je od
stare vatre ostao samo kamin sporogorećih emocija na koje se mogu
ogrijati dobronamjerni slušatelji.
Balašević nije volio
Pankrte i Laibach, čak im je početkom osamdesetih spočitavao
kontrarevolucionarni naboj. Ne zna se je li volio Slovence, ali bilo
je viceva na njihov račun, što ga nije spriječilo da se upravo
tamo smjesti prije nekoliko godina, nakon pritisaka Miloševićeva
režima kojemu također nije ostao dužan. Previše duhovit,
Balašević se znao javno zezati s onim što nije bilo smiješno; te
bijele kapice, te tenkovi koji mogu voziti unatrag, itd. No, unatoč
svemu ostao je tržišno itekako respektabilna zvijezda, i to na svim
»bivšim« teritorijima, koja trenutno ima otprilike 20
puta jači domet od Laibacha, koji je u Tvornici vidjelo oko 1000
ljudi.
Sama činjenica da je ideja »kontrarevolucije«
Laibacha i tadašnjih novovalnih prvoboraca u stvarnosti odnijela
pobjedu nad populizmom ovjekovječenim u stihovima »Računajte
na nas«, dokaz je više da avangardne ideje u nekim povijesnim
razdobljima bolje prolaze. Animozitet koji neki još imaju prema liku
i djelu Đorđa Balaševića danas je pitanje osobnog izbora i ukusa,
a ne priča kojoj bi trebalo davati bilo kakvo šire značenje.
Neki
političari i javne osobe, dakako, zauzimanjem rovovske pozicije »za«
ili, češće, »protiv«, pokušavaju plivati na prošlom
valu kad je Balašević mnogima bio prst u oku i simbol zajedničke
prošlosti koje smo se tek riješili. Danas je o tome iluzorno
raspravljati, a i tada je visoka politika pokazala da ima vlastite
puteve, iza leđa javnosti, sklapanjem sporazuma ispod žita prema
kojima se Balaševićev emocionalni integralizam čini kao igra iz
vrtića.
Kada se o njemu raspravljalo u vrijeme rata, a lavina
tuzemnog estradnog pokreta otpora gostovanjima iz bivše SFRJ bila na
vrhuncu, još je imalo smisla razglabati o besmislu naivnog salonskog
mirotvorstva među žestoko zaraćenim stranama. U međuvremenu se
dogodilo mnogo »delikata« javnog estradnog govora koji su
izbili adute iz ruku svima koji, čangrizavo, na gostovanja zvijezda
bivšeg sustava gledaju kao na stvaranje estradnog zapadnog Balkana.
Imamo mi i svoje estradne ideologe radikalnog turbo-folk usmjerenja,
glazbeno mnogo manje talentirane i mnogo opasnije za ukus od
Balaševića.
U vrijeme kada ga želi vidjeti oko 20.000 ljudi u
Domu sportova, bespredmetno je raspravljati o nepostojećim
zakulisnim namjerama. Tržišna regulacija ponude i potražnje bit će
dovoljna. Balašević će proći ili pasti na području estetskog
dojma, iako će neki, pa i on, bez sumnje pokušati zgrnuti bodove na
staroj priči. Uostalom, bolje da se novac troši ovdje, nego u
Mariboru ili Ljubljani, koji su u devedesetima smanjili tampon-zonu
između Balaševića i hrvatskih poklonika i odigrali glavne uloge
mjesta bilateralnih susreta. Osobno ga ne volim, uvijek mi se činio
patetičnim pjesnikom, a i »cinkanje« modernih novovalnih
imena i njihovih ideja nije baš bilo popularno među generacijom
kojoj je punk bio svetinja i koja nije htjela da itko - bez računa -
računa na nju.
No, nepobitna je telepatska veza koju Balašević
ima s poklonicima i to se mora respektirati, kao i iscrpni,
dugotrajni koncerti. Bez sumnje, panonski će mornar u Domu sportova
održati višesatne glazbene mitinge na kojima će ljubav pobijediti,
a mi ćemo i dalje morati – htjeli to ili ne - računati sami na
sebe.
Hrvoje Horvat