Imamo mi i svoje turbo-folk ideologe, manje nadarene i za ukus opasnije od Balaševića

Kad se o Balaševiću raspravljalo u vrijeme rata, a lavina tuzemnog estradnog pokreta otpora gostovanjima iz bivše SFRJ bila na vrhuncu, još je imalo smisla razglabati o besmislu naivnog salonskog mirotvorstva među žestoko zaraćenim stranama / U međuvremenu se dogodilo mnogo »delikata« javnog estradnog govora koji su izbili adute iz ruku svima koji na gostovanja zvijezda bivšeg sustava gledaju kao na stvaranje estradnog zapadnog Balkana. Imamo mi i svoje ideologe radikalnog turbo-folk usmjerenja, glazbeno mnogo manje nadarene i mnogo opasnije za ukus od Balaševića

ZAGREB, 12. prosinca – Živa istina: u utorak, u pol bijela dana, na uglu Ilice i Republike Austrije, netko mrzovoljno trga papir sa zida iza mojih leđa. Okrenem se, a ono Balaševićev koncertni kolor-plakat trga čovjek srednjih godina, sportski/militantno odjeven u crnu jaknu, crne traperice, crne čizme i crnu vunenu kapu. Znači, ipak ima nekog vraga u tvrdnjama da se neki svim snagama, pa i individualnim naporima, protive dolasku Đorđa Balaševića u Zagreb.
Bilo bi razumljivije da je, recimo, 1993. godine, kada sam i sam pisao protiv planiranog koncerta panonskog mornara u Zagrebu – koji je, istina, tada više bio fikcija nego stvarna opcija - pa su me telefonom »lovili« mnogi zbog, prema njihovu mišljenju, nekorektnih izjava nedobrodošlice u Vjesniku. Ako se tada, u jeku rata i s trećinom okupiranog teritorija, radilo o neukusnim namjerama, mnogo se toga promijenilo u devet godina između. Raditi od današnjeg dolaska Đorđa Balaševića u Zagreb bilo kakvu sumnjivu priču bilo bi jednako neukusno. No, ima jedna mnogo zgodnija paralela. U razmaku od šest dana, u Zagrebu gostuju Laibach i Balašević. Veze među njima čvršće su nego bi se to na prvi pogled moglo pretpostaviti. Na simboličkoj razini, baš ta dva gostovanja govore i kakva je sudbina stigla ideološke/političke platforme koje su se upravo kroz njihov rad jasno prelamale kao znaci tadašnjeg vremena i promjena. Balašević kao integralist bivše države, članovi Laibacha kao vječni »separatisti« skloni igrama s totalitarističkom ikonografijom. Kakvu su stvarnu budućnost doživjele njihove tadašnje umjetničke projekcije? Balašević živi u Sloveniji, Laibach svira po svijetu, ali i jedan i drugi - a osobno mi je žao za Laibach - artistički sve više pripadaju u ropotarnicu povijesti. Naime, nekadašnja provokativnost potpuno je 'izblajhana' art-kompromisima ili izjavama pomirenja rečenim između, pa je od stare vatre ostao samo kamin sporogorećih emocija na koje se mogu ogrijati dobronamjerni slušatelji.
Balašević nije volio Pankrte i Laibach, čak im je početkom osamdesetih spočitavao kontrarevolucionarni naboj. Ne zna se je li volio Slovence, ali bilo je viceva na njihov račun, što ga nije spriječilo da se upravo tamo smjesti prije nekoliko godina, nakon pritisaka Miloševićeva režima kojemu također nije ostao dužan. Previše duhovit, Balašević se znao javno zezati s onim što nije bilo smiješno; te bijele kapice, te tenkovi koji mogu voziti unatrag, itd. No, unatoč svemu ostao je tržišno itekako respektabilna zvijezda, i to na svim »bivšim« teritorijima, koja trenutno ima otprilike 20 puta jači domet od Laibacha, koji je u Tvornici vidjelo oko 1000 ljudi.
Sama činjenica da je ideja »kontrarevolucije« Laibacha i tadašnjih novovalnih prvoboraca u stvarnosti odnijela pobjedu nad populizmom ovjekovječenim u stihovima »Računajte na nas«, dokaz je više da avangardne ideje u nekim povijesnim razdobljima bolje prolaze. Animozitet koji neki još imaju prema liku i djelu Đorđa Balaševića danas je pitanje osobnog izbora i ukusa, a ne priča kojoj bi trebalo davati bilo kakvo šire značenje.
Neki političari i javne osobe, dakako, zauzimanjem rovovske pozicije »za« ili, češće, »protiv«, pokušavaju plivati na prošlom valu kad je Balašević mnogima bio prst u oku i simbol zajedničke prošlosti koje smo se tek riješili. Danas je o tome iluzorno raspravljati, a i tada je visoka politika pokazala da ima vlastite puteve, iza leđa javnosti, sklapanjem sporazuma ispod žita prema kojima se Balaševićev emocionalni integralizam čini kao igra iz vrtića.
Kada se o njemu raspravljalo u vrijeme rata, a lavina tuzemnog estradnog pokreta otpora gostovanjima iz bivše SFRJ bila na vrhuncu, još je imalo smisla razglabati o besmislu naivnog salonskog mirotvorstva među žestoko zaraćenim stranama. U međuvremenu se dogodilo mnogo »delikata« javnog estradnog govora koji su izbili adute iz ruku svima koji, čangrizavo, na gostovanja zvijezda bivšeg sustava gledaju kao na stvaranje estradnog zapadnog Balkana. Imamo mi i svoje estradne ideologe radikalnog turbo-folk usmjerenja, glazbeno mnogo manje talentirane i mnogo opasnije za ukus od Balaševića.
U vrijeme kada ga želi vidjeti oko 20.000 ljudi u Domu sportova, bespredmetno je raspravljati o nepostojećim zakulisnim namjerama. Tržišna regulacija ponude i potražnje bit će dovoljna. Balašević će proći ili pasti na području estetskog dojma, iako će neki, pa i on, bez sumnje pokušati zgrnuti bodove na staroj priči. Uostalom, bolje da se novac troši ovdje, nego u Mariboru ili Ljubljani, koji su u devedesetima smanjili tampon-zonu između Balaševića i hrvatskih poklonika i odigrali glavne uloge mjesta bilateralnih susreta. Osobno ga ne volim, uvijek mi se činio patetičnim pjesnikom, a i »cinkanje« modernih novovalnih imena i njihovih ideja nije baš bilo popularno među generacijom kojoj je punk bio svetinja i koja nije htjela da itko - bez računa - računa na nju.
No, nepobitna je telepatska veza koju Balašević ima s poklonicima i to se mora respektirati, kao i iscrpni, dugotrajni koncerti. Bez sumnje, panonski će mornar u Domu sportova održati višesatne glazbene mitinge na kojima će ljubav pobijediti, a mi ćemo i dalje morati – htjeli to ili ne - računati sami na sebe.

Hrvoje Horvat