TANGO NA TROTOARU


U Novom Sadu, piše u knjizi "Jedan od onih života", postoji jedan nerešiv problem – oni koji te vole ne umeju to da pokažu, a oni koji te mrze to ne znaju da sakriju. Da li su oni prvi u međuvremenu savladali umeće voljenja?

- Taj faktor osporavanja i negiranja se jos oseća. To je stvar mentaliteta čiji sam i ja čovek, pa zato donekle to razumem i
uvažavam. Pokušavam na tome da pravim izgovor, kao, to što su me ovde negirali mi je dobro došlo, jer sam tako morao da
dam sve od sebe. Ali, to nije baš bilo lako podneti. Nekad mi ruka podrške, tek ruka na ramenu ovde, ne bi škodila. I sve lepe stvari koje kasnije stignu, kao sto su nagrade, izazivaju i dalje istu količinu i kuđenja i pohvala. Takvi smo. Jedina satisfakcija mi je kad odem u svet, a Februarsku nagradu grada sam i dobio za širenje imena i slave Novog Sada, tamo, Bog te pita gde, čujem od ljudi koji se druže sa Novosađanima, kako me moji vole i "ne daju". Mi volimo sa zadrškom, iz daljine, kao da se toga stidimo.

"Ti, mala uobražena varoši, pravio sam zvezdu od tebe gde god sam stigao… Ti definitivno nisi grad koji bi se mogao uvrediti", stoji u istoj knjizi. Definitivno?

- To ja malo kao pisac, onako, ali nije bez povoda. Moja, sad već sredovečna generacija sa "trunjem u oku" je, kad je bila
držeća, jako pazila da u njene krugove ne uđe neko sa strane. Put koji sam ja prevalio od Salajke do Kafea na korzou bio je
mukotrpan hod po trnju. Ovde se najlakše postaje autsajder, dovoljno je da ides u neku periferijsku školu, stanuješ negde kod železnicke stanice, živiš na nekoj Detelinari. Trebalo je vremena i veštine, kome se htelo, da upadne u to šminkersko drustvo sa pedigreom očeva na pozicijama. Srecem i dalje te žalosne tipove kako teraju po istom, zaglavljene negde između šezdesetih i sedamdesetih, u istim onim "la kost" majicama, koje paze i maze kao najrođenije na aufingerima. Nas su držali na odstojanju, kao "manje njihove", a onda ih je sve razjurila nekontrolisana najezda prostaka koja gazi prečicom. Ta "la kost" generacija bi sad, da je bilo pameti, bila na nekim ključnim, željenim i žuđenim mestima, a oni su zeleni od jeda zbog toga ko je i gde umesto njih stigao. To je ta priča o maloj uobraženoj zvezdi.

Ako nije stavio ruku na rame kad je to trebao, sta Vam je, ipak, dao ovaj grad?

- Dao mi je širinu i kriterijume. U vreme kad sam rastao i sazrevao, ovde se munjevitom brzinom saznavalo sta treba da se čita, koji film, sa FEST-a ne sme da se zaobiđe i ko ga je režirao pre nego sto je odnekud negde emigrirao. Tu sam pokupio jednu vrstu sveopšte obavestenosti i radoznalosti, jedno fino vaspitanje koje me je dobro poslužilo. Pokazalo se, kad se raspala Jugoslavija, da u ovom delu zemlje u kom smo ostali, nije bilo grada kakav je bio Novi Sad. Ni primaći. Ta razlika je bila najvidljivija između odlazaka iz Novog Sada i povrataka u njega. Ta "diferencija" se, na zalost, kasnije smanjivala na štetu
Novog Sada, ali on, zahvaljujuci onima koji ga drže za ono što je bio, ne gubi sasvim glavu i ne hramlje dibidus.

Da li je zvanična i zaslužena titula ambasador dobre volje zalečila rane nanete epitetima "dezerter" i "izdajnik"?

- I ta titula je bila osporavana i na nju se gledalo popreko, a to Novi sad jako ume. Stane malo ustreh, zazmuri, pa će kao svoj svome: koji će ti to? Najviše sam u životu bio zbunjen i razočaran kada sa se vratio iz Sarajeva posle kojeg je ta titula i stigla. Ja sam tamo krenuo vrlo ponosan na sve nas odavde, na ovaj deo sveta, na ljude koji misle kao ja, krenuo da zaigram rizičnu igru na ivici provalije u ime svih nas ovakvih, u ime ljudi "razlike". Ali su baš oni koje sam smatrao istomišljenicima, i mediji i pojedinci, to prećutali ili opljuvali. Nazivali me "Balijašević", "ambasador kod muslimana", vikali za mnom da smrdim na loj. Ni sad nisam načisto s tim otkud toliko negativne energije tamo gde sam očekivao dobre vibracije. Koju godinu posle, dolaze Hari Mata Hari i Haris Džinović i ovaj mentalitet otkriva i pokvarenost i prevrtljivost. Svi ti koji su mene pljuvali zbog odlazaka tamo, njih sad tetoše po svojim emisijama i guraju se za njihove karte. Normalno je, naravno, što su ti muzičari među nama, ali nije normalno da oni, koji su mi tada ono i onako govorili, budu na istim mestima kao da nista ružno nisu učinili.

"Samo kad si ti meni doš’o Đole, lutko moja, pa nek ide sve u …" i sledi psovka koju posle koncerta "Pomirenje i sloboda kretanja" pretprošlog februara izgovara čovek koji je, kad vas je video na Baš-čaršiji, istrčao iz berbernice. Hoće li, uprkos svemu što Vam se događalo ružno, ostati taj prizor?

- Zauvek. Kada bi taj put u Sarajevo imao svoj moto i grb, bile bi na njemu te reči i taj sitan, više star no sredovečan, ko zna
čim sve ne izmučen, a obradovan čovek. Od tada, od tog sarajevskog koncerta, zarekao sam se da više nikada neću pevati
jednu svoju pesmu, "Samo da rata ne bude". Tamo je postala molitva. Sledeći odlazak u Sarajevo je bio bez pompe, bez
kordona, bez obezbeđenja i bez pancira. Prolazeći kroz kantone i kroz entitete, jedino smo po tome da li usput piše "Praona"
ili "Praonica" znali u kom smo delu Bosne. 

Posle tolikih godina "pevanja i nemirenja" verujete li da se svet moze "pesmom spasti" kako to kažete u "Sevdalinki"?

- Pesma ne menja svet, ali je zato uvek tamo gde nešto treba da se promeni. Moja pesma je šifra po kojoj se nalaze i
pronalaze meni slični. Ako bi mi ikad sudili, branio bih se svojim stihovima. Ako bi to bilo danas, branio bih se onim što sam prvi rekao – Ne lomite mi bagrenje. To je moje jevanđelje po svim svecima, moja Biblija. Svirali smo na studentskom protestu na Trgu Republike one zime kad je "Beograd bio svet", verujući da je kucnuo čas promene, ali ničeg sem posramljenosti nije bilo. Ne vidim sta sve treba da se desi da bismo se pomerili unazad do one tačke na kojoj smo te januarske noći bili. I tako, sad opet pevam o ljubavima, godinama koje prolaze i u kojima nismo više ni isti ni jednako ludi kao nekad, o balkanskom tangu i, naravno, o Gedi gluperdi.

Ište li neka pesma da se ponovo napise?

- Neke od prvih, onih ljubavnih, me užasavaju, pa mi dodje, joj, kad bih bar ovu strofu mogao nekako… Međutim, ljudi ih
pevaju takve i tu nema nazad. Kod ovih angažovanih, jedino u pesmi "Računajte na nas" ima jedna greška, Titovo ime. Ne zato sto mislim da Tito nije zaslužio da ga bude u nekoj pesmi ili što bih ga naknadno "nagrdio" kao što mu to svi drugi rade, već zato što sad znam da imena nemaju šta da traže po pesmama. To sam naučio na tom primeru i niko me više nije mogao navući da stavim u pesmu bilo koje ime.

A pesma sa refrenom "Slobodane"?

- To su dve reči jasno definisane kao odvojene. Sećam se koliko je bilo jeze u studiju kad se ta pesma snimala. I koliko se
moja publika u Beogradu, koja je bila profinjena po ukusu i odvažna po stihovima, zaletala u hvatanju za naslone stolica kad bi krenula ta pesma. Danas ta pesma nema više nikakvih spornih aluzija.

Duško Kovačević kaže da je dramskom piscu ovde dovoljno da pogleda kroz prozor i već ima dramu. Šta je potrebno za pesmu?

- Da posle tog pogleda zažmuri. Moja ploca "Devedesete" je pri kraju. Uvek kažem ploča, mada njih vise nema, narodnjaci to jednostavno zovu proj’kat. Priznajem da bih uvek radije pravio ploču kao sto je "Naposletku", sa urbanim romansama, ja sam takav, staromodan i patetičan tip, i u tome sam najbolji. Namerno sam išao na ovakvu ploču da raščistim sa godinama u kojima smo do kraja osramoćeni. Tu je pesma "Balkanski tango" koja je veoma karakteristična za ovo vreme i ovu omladinu koja puca i gine po trotoarima. Priča je o Njemu i Njoj. On je klinac, diler, Ona je provincijski krem, statista sreće. Poenta je u strofi kad njega upucaju, to je u pesmi poetskije dato nego što biva, pa kazem: Balkanski tango uvek završi na trotoaru / Đavo je kredom upisao bod /A Ona lagano niz ulicu staru / Tražeći sponzora punog ko brod… To su te teme "kroz prozor". Sve počinje jednim uvodnim songom u kojem se kaže "i mi smo imali cvet u kosi i poneki bedž na reveru…". Taj cvet u kosi će imati rasplet u poslednjoj strofi. Ima i jedna psovka u refrenu koja kaze "Jebite se devedesete". Poenta je u tome kako se
pevalo u kojoj deceniji, pa šezdesete slatke, sedamdesete ovakve, osamdesete onakve, al’ devedesete su sasvim zabrljale. 

Hoće li neka knjiga označiti kraj brljavim devedesetim?

- Pripremam se da napišem "Dekamoron", deset moronskih priča iz vremena bombardovanja. Biće to knjiga o našem "duhu
slovenskom" koji nas je u tom ratu i održao. O onim situacijama, između ostalog, kada jedan gleda u nebo i kaže "Eno avaks", a drugi tvrdi da je to "Severnjača". "A ono pored, šta je to?", pita. "Rumunski avaks, vidiš da slabije sija."

Pisali ste svojevremeno hemingvejevske price o ratu i švejkovski ga izbegavali.

- Meni je izbegavanje rata bilo pitanje časti i ja to nisam krio. Rekao sam javno, bez obzira na konsekvence, da su u Osijeku i
ostalim gradovima sa kojima bi da se ratuje, ljudi ustajali na moje pesme, i sad ja, kao idem da ih rušim. To se može, rekao
sam, sutra dogoditi sa Bačkom Palankom, pa sa drugom stranom Kisačke ulice, pa da napadnemo Lazu električara koji je
preko puta moje kuće. E, neće moći. Daj da mi neko objasni u čemu je stvar malo bolje od ovih psihopata sa zamagljenim
naočarima. Ali i tamo, sa druge strane granice, isti takvi tipovi sa mrakom na cvikerima. U njihovom tisku, isto tako fašistoidno pomerenom, proturena je priča u vreme dok sam ja ovde zbog švejkovanja bio privođen, da "Balašević predvodi jedinice četničkih dragovoljaca po Slavoniji". 

Pesmom "Noć kad sam preplivao Dunav" počinjete koncerte u gradovima nekad zajedničke zemlje. Hoće li se stih "Oprosti velika reko, al’ ja sam morao preko" uskoro čuti tamo gde još niste bili?

- Ne znam zašto je sve među nama tako komplikovano. Priča mi čovek iz Sarajeva da je išao na Pale, na mesta gde su se
prodavale karte za moj koncert, pošto je znao da ih tamo uvek ima, i kako su mu govorili "jebo te Balaševic", a onda su, video čovek, ti isti tipovi silazili tajno u Sarajevo i kupovali za istu stvar blokove od dve stotine karata. Tako se dešava i sa Hrvatima koji pune salu u Ljubljani. Sad u Mariboru, pre koncerta, prošetam oko dvorane i vidim na parkingu sve same zagrebačke registracije. Uvek posle pesme "Noć kad sam preplivao Dunav" kazem "dobro veče Skopje, Ljubljano…" I to veče u Mariboru kažem "dobro veče", napravim pauzu, i nastavim: "Zagrebe, da se ne lažemo više". Tu se sala sruši od aplauza. U Zagrebu sam, takođe da se ne lažemo, ostavio svoje najlepše uspomene i sad će meni neki drugorazredni bubnjar zabraniti da tamo odem, a ja tamo držim još mnoge neoborene rekorde. Tragikomično je kako se štampa olako obrnula u Hrvatskoj pa piše o "olovnih deset godina pod Tuđmanom", to i nas ovde čeka. Danas-sutra će se pojaviti neki lik na televiziji i reći" E, kako smo mogli da onog Balaševića, onakvog dečka, ne pozovemo ovamo?" Ja cu taj trenutak dočekati, dok je mnogim pomodarima ta šansa izmakla. Mislim da ću ove kalendarske godine, negde u novembru ili decembru, poželeti dobro veše i Zagrebu.

Mostovi su neizbežni u Vašoj biografiji. Svojevremno su vam pripisivali ružne namere sa njima, a onda ste ih jedno veče "organizovano" branili.

- Jednom sam rekao, kad su u nekoj histeriji tovarili vrece sa peskom i postavljali vojnike pored njih, da se mostovi čuvaju sa
pogrešne strane, pa su to preinačili da, kao, hoću da se sruše mostovi prema recimo Beogradu ili tako nešto. U međuvremenu
nam se, pored sve te odbrane, prišunjalo zlo i teški šovinizam, i zaista nam izrušiše mostove. Ja sam to "čuvanje" i pevanje na
mostovima izbegavao koliko sam mogao. Koje su to žmurke bile. Zvali su me da se samo pojavim na Žeželjevom mostu, kao
rat je, jedno smo, naši smo. Moj bend nije bio tu, nismo mogli da se skupimo, pa sam razmišljao da izađem i nešto kažem,
onako svoje, mada sam bio svestan da ljudi na mosti i ispod njega nisu moja publika, vec publika nekih drugih pevača i
izvođača. A kad sam video Šoklovačkog iz JUL-a kako koliko ga grlo nosi zapeva "Moji su drugovi biseri rasuti…", uzjahao
sam svoj bicikl i otišao svojim putem.

Vaši novogodišnji koncerti u Sava centru su godinama bili zvezdani trenuci u mrkloj noći za nekoliko desetina hiljada ljudi. Šta je sa najavljenim stotim koncertom?

- Vraćajući se poslednji put, one prethodne godine, sa koncerata u Beogradu, rekao sam mojoj Olji da ne znam šta je sa
mnom i sa Beogradom. Osećao sam da me Beograd troši, osećao sam se, neskromno poređenje, ali šta ću, kao Amadeus
koji piše misu sa kojom u svakom tonu i svakom notom umire. Osećao sam kao da mi neko odbrojava dane. Beograd, koji me je godinama punio energijom, iscrpeo me je. Ne znam šta nam se dogodilo. Iz Valjeva, Vršca ili Vankuvera dolazio sam i dalje posle koncerata pun snage. Beogradsku publiku je zahvatila obeshrabrenost, utučenost i apatija. Jer, publika je ta koja daje snagu, a ja joj pesmom vraćam. Ne znam šta se uvuklo među nas, neko "zmijsko jaje", koje je odlućilo da ove poslednje
Nove godine nema koncerata tamo. Na to je uticala i činjenica da me niko iz Sava centra od onih sa kojima sam godinama
radio nije ni zvao da tamo držim koncerte, niti da me pita šta da radimo, niti da mi šapne – dobro, možda si u pravu, možda
smo umorni. Najteže mi je, moram da priznam, što publika nije reagovala. Nisam očekivao neke mitinge i štrajkove glađu, ali
sam verovao da će me barem neko od mojih tamo zvati i reći – daj, zapevaj bar jednu. Ne. Moja publika je otišla u to "naše"
vreme na druge koncerte u istom mestu. Ima nešto jos bolnije. Znam da bi, da sam imao te koncerte, moja publika došla, ali
isto tako apatična. Neko je tu nekog definitivno izgustirao i ja verujem da je to samo posledica ove situacije i ocekujem da taj
stoti bude drugačiji. Zaslužili smo to i ja i Beograd. Bio sam prvi koji je pevao posle rata u Sarajevu, prvi odavde u Ljubljani,
valjda ću biti prvi i u Beogradu kada bude oslobođen. 

Kao da više nemate kome da onako zaneseno pričate o svim onim malim stvarima sa velikih putovanja u Lošinj, sa
presedanjem u Vinkovcima, i kolutu za plivanje navučenom još kod kuće. Novi klinci to ne pamte niti ih interesuje. Ko je sada vaša publika?

- Većina mojih je napolju. Rođeni u istoj, umreće po raznim zemljama. Ja sad odlazim njima, nekad su oni dolazili meni. Pevaju u Njujorku, Čikagu, ili Vankuveru "Jesen stiže, dunjo moja", gutamo zajedno knedle, prepoznajemo se čim dignem pogled i ruku u pozdrav, to je taj pokret, taj govor tela koji se nikad nece smiriti u tuđini, na "Laloški vals" im sijaju oči dok se ne zamagle, žmirkaju kao da im svetla smetaju na "Lepu protinu kći", na "Regrutesku" devojke prođu rukom po obrazu a momci se hrabro drže…Bilo je zgodno kad su mi jednom rekli da nastupam u sali pored koje je bila kuća Al Kaponea. E, ljudi moji, kazem ja, tamo odakle ja dolazim, Al Kapone može samo tacne da nosi.

Pronose se glasovi da ce potomak onog avanturiste koji je davno ovde stigao iz pravca Dona i Karpata, napustiti kuću pradedova i potražiti nešto bolje.

- Ja jesam razapet između svog života i života svoje dece. Njih bi da izvedem odavde i odvedem negde na sigurno, ali to ne
zavisi samo od mene već i od njih. Odlazim u Sloveniju zbog ćerkinog lecenja, koje sjajno napreduje, i tamo se sasvim dobro
osećam. Ali ja da prodajem kuću i "oraj" u Jovana Cvijića? Ni u pesmi.

Niste nam rekli kakav je rasplet u pesmi "Balkanski tango"?

- Mi smo bar imali neke veze sa planetom i ljudima, i onda se znalo kada se nosi koješta u kosi, blago ludima.