NAŠ GOST: Đorđe Balašević, kantautor

Trebali smo prestati da pjevamo prije 10 godina
Mislim da je sada već sve predaleko otišlo i mislim da će se sve rješavati nekim drugim načinima, koji nažalost nijesu ni malo muzikalni
ĐORĐE Balašević, kantautor iz Novog Sada svojim pjesmama obilježio je posljednje tri i po  decenije na našim prostorima, ili jednostavnije, kroz njegove se stihove, kao u ogledalu, odražavalo sve ono što se svima nama dešavalo u ovom periodu. Nedavno, Đorđe Balašević se ponovo nasao u centru medijske pažnje i to po prvi put zbog jednog koncerta koji - nije održao. Na dan otkazivanja koncerta u Nišu on se obratio javnosti Srbije ističući da ne želi da njegov koncert bude povod da policija bije klince, uz najavu da neće više javno nastupati u Srbiji sve dok se bude dešavalo nasilje vlasti na ulicama.

Sa Đorđem Balaševićem o ovoj ali i drugim temama za "Pobjedu nedjeljom" razgovarali smo neposredno prije održavanja njegovog koncerta u centru Herceg-Novog, prije dva dana.

Novinarska pitanja namjerno smo izostavili jer su u razgovoru sa Đorđem Balaševicem bila suvišna.

Od 1999. godine nijesam nastupao u Srbiji. Čak ni oni moji tradicionalni novogodišnji koncerti u "Sava centru", koji su održavani svake godine-nijesu održani. Do sada ih je bilo 99, eto stoti nam se nikako ne da. Ali, dočekaćemo i to-žilavi smo mi momci. Istina, pod ovom presijom i ovom psihozom teško je raditi. U Nišu sam trebao da imam koncert, prvi od 1994. godine. Hala je bila rasprodata i čitav koncert je prijetio da se pretvori u jedno hodočašće. Bilo bi tu, sigurno, puno klinaca sa raznim obilježjima i nijesam želio, pogotovo što sam dobio neke sugestije (imam ja svoje ljude u njihovim redovima", da čačkam mecku. Smatrao sam da koncert, na neki način, treba odložiti. Meni je savjest čista jer puno klinaca je zvalo da će doći na koncert iz Makedonije i gradova iz okoline Niša. To su klinci, a mladost nosi majice sa kojekakvim znacima. Pojaviće se neki tipovi da ih batinaju zato što idu lijevom stranom ulice, što češljaju kosu ovako ili onako. To već nema nikakve veze sa racionalnošću. Tu se čak i ne traži nikakav povod. Nijesam želio da na mom koncertu bude omladina koja na taj način može biti maltretirana. Lomio sam se oko te odluke. Fizički ne osjećam strah, vjerujem u svoju karmu. Na kraju krajeva svirao sam i na opasnijim mjestima. Mislim da je ovo bio dobar gest i žao mi je sto ga ranije nijesam uradio.

Taj koncert je mene lično prilično koštao. Jer sam ja na kraju tog pisma rekao - imam ugovor i moje ime je moj ugovor. Sve troškove sportski sam podnio i poslije toga sam radio neke koncerte za štetu, ako se tako moze reći. Ali, mislim da nije šteta, jer je taj koncert odjeknuo snažnije nego da je održan i nadam se da sam i nekim od mojih kolega ulio malo hrabrosti da isto tako reaguju. Zaista, smatram da stvari prvo moraju da se normalizuju, da život mora da se normalizuje bez obzira ko je na vlasti; da nema kriminala, da nema batinjanja po ulicama i haosa, da ima nekog reda, i tek tada možemo da se bavimo pjevanjem i nekim drugim stvarima.

Čuo sam da su se mojoj odluci pridružile još neke kolege Bajaga i drugi. Mislim da smo to trebali i ranije da uradimo, mozda jos 1990. godine i 1991. kada je sve počelo. Da smo se tada solidarisali mi i naše kolege iz Hrvatske, i Bosne ko zna kako bi sve izgledalo. Možda bi malo usporili neke događaje, ili prizvali razumu neke ljude. Desilo se, međutim, suprotno. Oni koji imaju problem sa publikom odmah su se svalili na stranu tog jeftinog mitingaškog egzibicionizma i tako je sve krenulo. Poznata priča, ako može ovaj ili onaj ako je on nosio neko obilježje, onda ću i ja...

Mislim da je sada sve već predaleko otišlo i da će se sve rješavati nekim drugim načinom, nažalost načinima koji uopšte nijesu muzikalni.

Ja živim u Novom Sadu, ali uvijek se lansiraju neke priče i diskvalifikacije. Prvo je bilo - pjevao je Titu. Sad se to već izlizalo. Onda počnu da traže nešto drugo - švercovanje cigareta, krađe, drogiranja, razvodi... A sada - uzeo je državljanstvo i kupio vilu u Portorožu. Ja živim u Novom Sadu. Moja djeca idu u školu. Bio sam u Sloveniji tokom liječenja moje kćerke i veoma sam zahvalan za sve sto mi je Slovenija pružila. Ali, još uvijek živim u Novom Sadu i moja sudbina je vjerovatno takva, da ću tamo zauvijek živjeti.

Ja se nadam da ću uvijek ostati "naš Đole", bez obzira koja će mi adresa biti...

Predrag Sekulić

 

Nijesam član ni jedne stranke
 

Svi smo pomalo ispolitizovani. Ja, inače, nijesam član ni jedne stranke. Sve te stvari kojim se ja bavim su svakodnevne i držim se kreda - mani se politike. Nemam potrebno znanje, u tom nekom teoretskom smislu, i nijesam nešto puno angažovan, nego sam čisto za neki pomak-da se nešto dogodi.

Najnovija moja ploča upravo govori o tim devedesetim godinama koje su bile ispolitizovane. I nemoguce je da se negdje sastanemo, makar i na pola sata, i da pričamo o bilo čemu, od fudbala do muzike, a da razgovor ne skrene na to. Ako krenemo o muzici odmah se postavlja pitanje da li ćemo svirati u Zagrebu, ili u Zagrebu su rekli to i to. Na kraju se opet sve završi na Tuđmanu, Slobi, Aliji. Vrijeme nas je napravilo takvima.

Na ovoj ploči imam pet - šest izrazito ljubavnih pjesama koje su politički neutralne. Rekao bih, čak, ekološki čiste ljubavne pjesme. Ima tu i nekih izrazito političkih pjesama. Ali, bez tog nekog prizvuka - mi, vi oni, lijevo ili desno... Sve su to, čini mi se, neutralne pjesme. Ali, nema neutralnosti u ovim vremenima.


Fitilji šište sa svih strana

Imam neku naglašenu intuiciju. Napisao sam nažalost onu pjesmu "Samo da rata ne bude" 1987. godine, kad nije bilo pomena o pravom ratu, pa su me pitali - šta i odakle to. Isto tako, sad, nažalost, imam jedan osjećaj da se neće, sve samo tako završiti. Bilo bi divno i idealno da se sve jednostavno završi, da život krene normalno, ali mislim da je čitava stvar suviše dovedena do rasula i da iz tog haosa nema nekog elegantnog izlaska. Ja priželjkujem, naravno, taj elegantni izlaz. Ali, sve nekako liči na to bure baruta - svi fitilji nekako šište sa svih strana.

Pribojavam se situacije da se okupi veliki broj ljudi na nekoj ulici, da se napravi gužva i da to krene, nažalost onako kako će, izgleda, morati da se završi. U ovoj stvari ne vjerujem u neke demokratske izbore i promjene. Mi, bojim se, nemamo parlamentarno iskustvo i bojim se da su neki inati i tvrdoglavosti jači od brige o svojoj djeci, o budućnosti... Ja te stvari pokusavam da sagledam kao roditelj, da obezbijedim svojoj djeci život u mirnoj zemlji, gdje ne moraju da se saginju kada naiđe neki auto sa tamnim staklima, ili neki tip sa navučenom skijaškom kapom, ali je to toliko izmaklo kontroli da je pitanje koliko nam vremena treba da krenemo. Bojim se da će par generacija biti potrošeno. Ja svima želim ono što želim i svojoj djeci, ali..