Dnevne novine "Delo", Ljubljana, Slovenija, subota, 27. maja 2000

Originalni (objavljeni) tekst:

Ðorde Balaševic: Devedesete

Za Balaševica bi teško uporabili tisto oguljeno frazo, da je kot vino, torej z leti vedno boljši. Svoje najboljše balade je ze zdavnaj napisal, tako kot tudi najlepše nesrecne ljubezenske pesmi in drobne vojvodinske zgodbe. Res pa je tudi, da zdaj v Balaševicevem zivljenju niso najbolj primerni casi za pesmi o pokoncnih petelinih, burekih, tako mastnih, da ti olje tece po bradi, pa o Mirki, Katrin ali Marini.

Naslovi so zgovorni ze sami po sebi: ziveti slobodno, Dok gori nebo nad Novim Sadom, Mrtvi.... Tudi tam, kjer pesem na prvo zogo ni najbolj ocitno politicna, recimo v Plavi baladi in Balkanskem tangu, vedno znova na površje izbijata Balaševicev obup, zagrenjenost in sovraštvo. Nikjer pa ni njegov bes tako ociten, kot v naslovni pesmi, kjer poje: "Ma jebite se, devedesete, vas mogu jedino psovati". To pac ni cas za prefinjene, humorne kritike, kakršni sta bili Sve je otišlo u Honduras ali Narodnjaci.

 

Nekaj optimizma se na tem albumu vseeno sliši. Stih na asfaltu je eno samo upanje, da bo avtor kdaj spet stopil v Zagreb, "da mi je još jedared proci Ilicom". Politiki pa se Balaševic ne more ogniti niti v ljubezenskih pesmih, saj Nedostaje mi naša ljubav... in Kao talas... zvenita, kakor da bi bili napisani v enem od tistih skrivališc, v katerih se je skrival pred dvestotimi ali kolikimi ze poskusi oblasti, da bi ga vpoklicala v vojsko in vojno.

Ljubezen, torej, v casu vojne.

Upanje ostaja.

Marko Milosavljevic

Prevod:

Teško bi za Balaševica mogla da se upotrebi ona oguljena fraza da je kao vino - što stariji, to bolji. Svoje je najbolje balade vec odavno napisao, kao i najlepše nesretne ljubavne pesme i sicušne vojvodanske price. Ali istina je i da sadašnji Balaševicev zivot nije zgodan za pisanje pesama o uspravnim petlima i masnim burecima sa kojih ti ulje curi niz bradu, pa o Mirki, Katrin ili Marini.

Naslovi pesama sami po sebi govore sve: ziveti slobodno, Dok gori nebo nad Novim Sadom, Mrtvi.... Cak i u onim pesmama koje na prvu loptu nemaju ociglednu politicku nameru, na primer u Plavoj baladi i Balkanskom tangu, na površinu svo vreme izbijaju Balaševiceva ocajanja, gorcine i mrznje. Njegov je bes najtransparentniji u naslovnoj pesmi, pevajuci: "Ma jebite se, devedesete, vas mogu jedino psovati". Ovo jednostavno nije vreme za fine, humoristicke kritike kao što su bile Sve je otišlo u Honduras ili Narodnjaci.

 

Ipak i na ovom albumu moze da se cuje nešto malo optimizma. Stih na asfaltu jedina je izrazena nada da ce autor jednoga dana ipak ponovo da ude u Zagreb, "da mi je još jedared proci Ilicom". Balaševic ne moze da izbegne politiku ni u pateticnim ljubavnim pesmama, pošto Nedostaje mi naša ljubav... i Kao talas... zvuce kao da su bile napisane u jednom od onih skrovišta u kojima se dvesta ili koliko ono puta sakrivao pred vlašcu koja je zelela da ga prozove u vojsku i u rat.

Ljubav, dakle, za vreme rata (u ratno doba).

Ostaje nada.

Komentar:

Svoje je najbolje balade vec odavno napisao, kao i najlepše nesretne ljubavne pesme...

To sam vec komentarisao u pismu.

... pa o Mirki, Katrin ili Marini.

Mislim da je vec samo Nedostaje mi naša ljubav (premda bez konkretnog zenskog imena u pesmi) dovoljan odgovor na nedostatak ljubavnih pesama na novoj ploci, a ima ih još.

 

... koje na prvu loptu nemaju ociglednu politicku nameru, na primer u Plavoj baladi...

 

Osim što je izraz "na prvu loptu" ovde loše upotrebljen (premda nam je smisao jasan), tako na slovenackom jeziku kao i u originalu, politicka je namera u toj pesmi više nego ocigledna.

... na površinu svo vreme izbijaju Balaševiceva ocajanja, gorcine i mrznje. Njegov je bes najtransparentniji u naslovnoj pesmi, pevajuci: "Ma jebite se, devedesete, vas mogu jedino psovati".

Ovo mi je bio glavni poticaj za pismo.

 

Ipak se i na ovom albumu moze cuti nešto malo optimizma. Stih na asfaltu jedina je izrazena nada...

 

Mislim da ovaj album ima bar jedno 150 optimistickih stihova. Ako je to malo...

... da ude u Zagreb...

Od svih reci on upotrebljava "da ude" odnosno "da stupi", kao da bi "osvajao" Zagreb (kao - u svakom slucaju neko mora da pobedi - ili hrvatski nacionalizam ne puštajuci ga ili Ðole samim time što dolazi - umesto da se to shvati izvan i iznad takve profanizacije).

 

... Nedostaje mi naša ljubav... i Kao talas... zvuce kao da su bile napisane u jednom od onih skrovišta...

Moj je dojam da su pevane sa delomicnom nostalgijom, što je vremenska komponenta a ne lokacijska (uzgred budi receno - te pesme nikako nisu pateticne).

Ljubav, dakle, za vreme rata (u ratno doba).

Kao - da ja vama ukratko objasnim celu plocu u jednoj recenici. Ne samo da je pogrešno ili barem nepotpuno, nego i veoma prepotentno.

Ostaje nada.

Ko sad ovde tera patetiku? Takvim smo recenicama završavali pismene radove u trecem razredu osnovne, na temu spašavanja zivotinja & prirode i boljeg zivota...

Uz to - vidi se da je autor potpuni amater, pošto se i razina slovenackog jezika kojim se koristi u clanku moze oceniti veoma niskom (gramaticki i sintakticki). Okladio bi se u 10 maraka da je clanak našvrljao u 5-7 minuta.

Nedeljni magazin "Mladina", Ljubljana, Slovenija, br. 24, 12. juna 2000

Originalni (objavljeni) tekst:

Ðorde Balaševic: Devedesete (CD '00, Hard Rock Shop, distribucija Dallas)

Panonski mornar je naposled našel luko, vprašanje pa je, ce je našel mir. Strasti, iz katere so nekoc vrele Prica o Vasi Ladackom, Pesma o jednom petlu ali Svirajte mi jesen stize dunjo moja, razumljivo ni vec, saj jo je povozila resnicnost, ostal pa je nemir, ki je v preteklosti marljivo risal topografijo balkanske duše ter celo njene grehe z nasmehom na obrazu spreminjal v vrline. Da je grešnike zamolcal, se razume. Vedno so ga poslušali vsi, on ni poslušal nikogar. Zdaj je seveda drugace. Še vedno ga poslušajo vsi, sam pa nima koga poslušati. Tudi, ce bi ga hotel. zivljenj in tistih, ki jih krojijo, je bilo celo za mornarja prevec in nima jih smisla šteti. Zdaj vecinoma poje o grešnikih, grehe pa odpušca. Poje o Gedi Gluperdi, o zlodeju, ki sedi na pragu Srbije, o angelih, ki prezijo na otroke, o plamenih nad Novim Sadom. O tem, da so popovi, topovi i lopovi "kopilani jedne iste majke", kot je nekoc zapisal Goran Bregovic. Ðoletove pesmi niso zgolj poezija, so skupinska terapija, kar vsakic znova dokazujejo njegovi maratonski koncerti, ne, komemoracije z nedvoumnim sporocilom, da je mrtve še kako zdravo cim prej pokopati. Morda zadnji preziveli pesnik dezele, ki ne obstaja vec, ceprav so te pesmi najbrz zadnji vzdihljaji blede sence nekdanje zvezde stare jugoslovanske scene. In ko pesnik Ðoletovega znacaja skuje verz "ma jebite se, devedesete, vas mogu jedino psovati", je stvar res huda. Jebiga, dober je Ðole.

****

Max Modic

 

 

Prevod:

Panonski mornar naposletku je pronašao luku, ostaje samo pitanje da li je našao i svoj mir. Pesme kao što su Prica o Vasi Ladackom, Pesma o jednom petlu ali Svirajte mi jesen stize dunjo moja, kljucale su strašcu, strašcu koje danas naravno nema više. Pogazila ju stvarnost, ostao je samo nemir koji je u prošlosti vredno crtao topografiju balkanske duše a njene grehe s osmehom na licu menjao u vrline. Grešnike je, naravno, precuteo. Njega su uvek slušali svi, on nije slušao nikog. Sada su se stvari promenile. Njega i dalje slušaju svi, ali on nema koga da sluša. Cak i kad bi hteo. Ljudi i razlicitih zivota bilo je suviše, cak i za mornara i nema smisla prebrojavati ih. Sada vecinom peva o grešnicima (krivcima), a grehe prašta. Peva o Gedi Gluperdi, o vragu na pragu Srbije, o andelima koji cuvaju decu, o plamenima iznad Novog Sada. O tome da su popovi, topovi i lopovi "kopilani jedne iste majke", kao što je jednom prilikom zapisao Goran Bregovic. Ðoletove pesme nisu samo poezija, vec grupna terapija, što dokazuje i svaki od njegovih maratonskih koncerata koji nisu drugo nego komemoracije sa jasnom porukom da je najbolje da se mrtve što pre zagrebe u zemlju i zaboravi na njih. Balaševic je mozda zadnji preziveli pesnik drzave, koja više ne postoji, ali i njegove su pesme samo zadnji uzdisaji blede sene nakadašnje zvezde stare jugoslovenske scene. I kad pesnik kao Ðole napiše refren "ma jebite se, devedesete, vas mogu jedino psovati", e to znaci da su vremena zaista teška. Jebi ga, dobar je Ðole.

 

 

****

 

 

Komentar:

 

 

... naposletku je pronašao luku, ostaje samo pitanje da li je našao i svoj mir.

Mislim da pravu luku još nije našao, ne znam kako se oseca u Mariboru ali siguran sam da bi (kad bi imao mogucnost potpuno slobodnog izbora) izabrao neki drugi grad(ic) da zivi. A (opet suprotno od napisanog) baš je mir ono što odzvanja iz njegovih pesama, ako slušaoci pazljivo osluhnu Ðoletovom tonu, samo njegovom glasu mogu u svakoj od novih pesama (bez obzira na naslov i temu) da cuju neku novu mirnocu, bez svega što mu se predbacuje (besa, gorcine i mrznje - ako icega od toga ima, onda mozda samo pokoja strofa, ali nikako u glasu).

 

... strašcu koje danas naravno nema više.

Da nema i da nije bilo te iste (ili cak u ovih zadnjih pet godina kulminirane) strasti Devedesete ne bi nikada ugledale svetlo dana.

 

... vredno crtao topografiju balkanske duše a njene grehe s osmehom na licu menjao u vrline.

Ne znam da li pokušava da sebe oslika kao pesnika ili pisca, pa malo redom sastavlja reci ili ovde ima neko "dublje znacenje". Razumem šta hoce da kaze i necu da kazem da se sa time ne slazem, ali ipak mi se cini nekako... prisiljeno, ne znam.

Grešnike je, naravno, precuteo.

Ako ih je neko uvek (pa i sada) nabrajao, to je bio baš Ðole. Iako nisu bili prozivani imenima, svi smo znali o kome i kome peva, a uz to nece ostati duzan nikome jer lepo kaze da smo za neke stvari sami krivi (još od one Krivi smo mi pa do dali smo šansu da se ludilo ozvanici).

 

... ali on nema koga da sluša.

Ja mislim da je baš tokom zadnjih godina Ðole poceo da sluša i druge (ali ne suviše, što mu je pametno). A to da nema koga da sluša - pa ima barem jedno 50 hiljada ljudi širom bivše Juge, to je sigurno. Mozda autor teksta nema nikog da mu prica il' da ga sluša pa se malo jadi ovim putem...

Ljudi i razlicitih zivota bilo je suviše, cak i za mornara...

Izvlaci opšte pretpostavke i neuspešno ih aplicira na konkretan primer Ðorda Balaševica.

Sada vecinom peva o grešnicima (krivcima), a grehe prašta.

 

Šest recenica pre toga autora navodi da je Ðole grešnike precuteo. Tu mi je stvarno puko film, kad covek više ne zna šta piše i sam sebi skace u rec. Usput - Ðole na ovoj ploci nije nikome ništa oprostio (ali mozda i ja grešim) niti on treba ikome da prašta, ne zasluzuju to (haug).

Peva o Gedi Gluperdi...

Nisam baš siguran da autor clanka zna o kome Ðole peva.

Ðoletove pesme ... su grupna terapija...

Odgovor na to je ukljucen dole, kod cetiri zvezde. Ali uz to... Ljudi ne dolaze na koncerte zbog neke "masovke", neke parole koju svi shvataju na isti nacin, nego zato jer on svakome peva posebno (iz mog pisma ... Svako ce uz to vezati svoju pricu i sudbinu, mnogi ce u pesmama videti nešto sakriveno, ono izmedu redaka namenjeno baš njima...). Za to što ljudi dolaze u tolikom broju postoji potpuno drugi razlog - on nema jednu recenicu koja bi dirnula sve ljude, on (obrnuto) pravi intimne kontakte, ali je u tome toliko dobar da to moze napraviti sa hiljadama i desecima hiljada ljudi. (Mozda je dobra usporedba sa onim što Ðole kaze: Nije to bio neki most od onih - podignutih da bi se na njih gledalo... ne, pre je bio od onih - podignutih da bi se sa njih gledalo...). A o nostalgiji i patetici koju mu toliko pripisuju... Pa bar su ljudi nekad imali stare gitare i razne Che Guevarre. Šta su nam devedesete ostavile za nostalgiju? Al to je kao razlog da se kritikuje emotivnost. Kao svi smo mi snazni, niko ne sme da place. To je vec poznata slovenacka filozofija - "Ja ne placem, ja sam jak. A kad mi nestane snage ja opet ne placem. Ja se ubijem."

 

... njegovi su koncerti komemoracije sa jasnom porukom da je najbolje da se mrtve što pre zagrebe u zemlju i zaboravi na njih.

Dobro da koncerte nije direktno nazvao pogrebom. Zanima me koliko je koncerata taj lik uopšte cuo uzivo. A ako neko apelira baš na suprotno - da se zrtve i nevini mrtvi ne smeju tako lako zaboravljati - onda je to (da, opet on) - Ðole.

... njegove su pesme samo zadnji uzdisaji blede sene nakadašnje zvezde stare jugoslovenske scene.

Ðole je daleko od blede sene. On bar ima svoje "ja" i to jasno i glasno (a ne sa zadnjim uzdisajima) i kaze. A to da nikad nije hteo da bude niti je bio "zvezda stare yu-scene" svi dobro znamo i kako i zašto.

 

... pesnik kao Ðole...

On se nade da kaze "pesnik kao Ðole". Pih. Mislim da je velika razlika "znati" nekoga ili ga "poznati" odnosno "razumeti". Moze svako da ga "zna" ali ne i da ga "poznaje". On za takve i slicne oznake ne moze da bude pristojan (ako se oslonimo na ono što je napisao u svojoj kritici).

 

Jebi ga, dobar je Ðole. ****

Mislim da je glavni problem ovog autora u tome da kritiku obavezno shvata kao nešto negativno a ne kao oznaku za "komentar kojim se ocenjuje umetnicki rad", a na kraju ipak ne moze da skupi dovoljno snage da ostane veran onome što je napisao nekoliko redaka pre toga, pa zakljucuje nekim pateticnim optimizom i kao ocenu dodaje 4 zvezde (od mogucih pet) i time u potpunosti uništava vlastiti clanak pošto citaoc iz sveukupne slike na kraju ne moze da razbere da li je kriticar pro ili contra nove ploce. Nostalgicar je zapravo on, jer iako se njemu kao kriticaru mozda cini da nova ploca nije bog zna šta, na kraju ipak hvali Ðoku zbog neke vlastite lojalnosti starim stvarima za koje se od njega ocekuje da ih odbija i kritikuje ali to nije sposoban (i time upada u vlastitu zamku tzv. "grupnih terapija" jer se - bar meni - cini da je on sam zrtva nekih slicnih predispozicija).

 

 

Još sam posle razmišljao o novoj ploci. Kao što rekoh, na ovom konceru u Mariboru nisam bio. Ali sam pokušao zamisliti prepunu Halu Tivoli kad zacuje ziveti slobodno i Mrtvi... Uz prvu siguran sam da bi se sve ruke stisnutim pesnicama digle u zrak i da bi od jacine emocija (svako od nas oseca neke vrste ne-slobodu) na mnogim licima zasjale uske linije suza. A pet i po hiljada upaljaca popratilo bi Mrtve, ne radi odavanja pocasti nekim tacno odredenim umrlima, nego opcenito, kao i za sve nas koji još hodamo, ne cekamo smak i ne bacamo zastave al nam se ponekad ipak cini da smo vec mrtvi. Al ne damo se mi, heh.