Dnevne novine "Delo", Ljubljana, Slovenija, subota, 27. maja 2000
Originalni (objavljeni) tekst:
Ðorde Balaevic: Devedesete
Za Balaevica bi teko uporabili tisto oguljeno frazo, da je kot vino, torej z leti vedno bolji. Svoje najbolje balade je ze zdavnaj napisal, tako kot tudi najlepe nesrecne ljubezenske pesmi in drobne vojvodinske zgodbe. Res pa je tudi, da zdaj v Balaevicevem zivljenju niso najbolj primerni casi za pesmi o pokoncnih petelinih, burekih, tako mastnih, da ti olje tece po bradi, pa o Mirki, Katrin ali Marini.
Naslovi so zgovorni ze sami po sebi: ziveti slobodno, Dok gori nebo nad Novim Sadom, Mrtvi.... Tudi tam, kjer pesem na prvo zogo ni najbolj ocitno politicna, recimo v Plavi baladi in Balkanskem tangu, vedno znova na povrje izbijata Balaevicev obup, zagrenjenost in sovratvo. Nikjer pa ni njegov bes tako ociten, kot v naslovni pesmi, kjer poje: "Ma jebite se, devedesete, vas mogu jedino psovati". To pac ni cas za prefinjene, humorne kritike, kakrni sta bili Sve je otilo u Honduras ali Narodnjaci.
Nekaj optimizma se na tem albumu vseeno slii. Stih na asfaltu je eno samo upanje, da bo avtor kdaj spet stopil v Zagreb, "da mi je jo jedared proci Ilicom". Politiki pa se Balaevic ne more ogniti niti v ljubezenskih pesmih, saj Nedostaje mi naa ljubav... in Kao talas... zvenita, kakor da bi bili napisani v enem od tistih skrivalic, v katerih se je skrival pred dvestotimi ali kolikimi ze poskusi oblasti, da bi ga vpoklicala v vojsko in vojno.
Ljubezen, torej, v casu vojne.
Upanje ostaja.
Marko Milosavljevic
Prevod:
Teko bi za Balaevica mogla da se upotrebi ona oguljena fraza da je kao vino - to stariji, to bolji. Svoje je najbolje balade vec odavno napisao, kao i najlepe nesretne ljubavne pesme i sicune vojvodanske price. Ali istina je i da sadanji Balaevicev zivot nije zgodan za pisanje pesama o uspravnim petlima i masnim burecima sa kojih ti ulje curi niz bradu, pa o Mirki, Katrin ili Marini.
Naslovi pesama sami po sebi govore sve: ziveti slobodno, Dok gori nebo nad Novim Sadom, Mrtvi.... Cak i u onim pesmama koje na prvu loptu nemaju ociglednu politicku nameru, na primer u Plavoj baladi i Balkanskom tangu, na povrinu svo vreme izbijaju Balaeviceva ocajanja, gorcine i mrznje. Njegov je bes najtransparentniji u naslovnoj pesmi, pevajuci: "Ma jebite se, devedesete, vas mogu jedino psovati". Ovo jednostavno nije vreme za fine, humoristicke kritike kao to su bile Sve je otilo u Honduras ili Narodnjaci.
Ipak i na ovom albumu moze da se cuje neto malo optimizma. Stih na asfaltu jedina je izrazena nada da ce autor jednoga dana ipak ponovo da ude u Zagreb, "da mi je jo jedared proci Ilicom". Balaevic ne moze da izbegne politiku ni u pateticnim ljubavnim pesmama, poto Nedostaje mi naa ljubav... i Kao talas... zvuce kao da su bile napisane u jednom od onih skrovita u kojima se dvesta ili koliko ono puta sakrivao pred vlacu koja je zelela da ga prozove u vojsku i u rat.
Ljubav, dakle, za vreme rata (u ratno doba).
Ostaje nada.
Komentar:
Svoje je najbolje balade vec odavno napisao, kao i najlepe nesretne ljubavne pesme...
To sam vec komentarisao u pismu.
... pa o Mirki, Katrin ili Marini.
Mislim da je vec samo Nedostaje mi naa ljubav (premda bez konkretnog zenskog imena u pesmi) dovoljan odgovor na nedostatak ljubavnih pesama na novoj ploci, a ima ih jo.
... koje na prvu loptu nemaju ociglednu politicku nameru, na primer u Plavoj baladi...
Osim to je izraz "na prvu loptu" ovde loe upotrebljen (premda nam je smisao jasan), tako na slovenackom jeziku kao i u originalu, politicka je namera u toj pesmi vie nego ocigledna.
... na povrinu svo vreme izbijaju Balaeviceva ocajanja, gorcine i mrznje. Njegov je bes najtransparentniji u naslovnoj pesmi, pevajuci: "Ma jebite se, devedesete, vas mogu jedino psovati".
Ovo mi je bio glavni poticaj za pismo.
Ipak se i na ovom albumu moze cuti neto malo optimizma. Stih na asfaltu jedina je izrazena nada...
Mislim da ovaj album ima bar jedno 150 optimistickih stihova. Ako je to malo...
... da ude u Zagreb...
Od svih reci on upotrebljava "da ude" odnosno "da stupi", kao da bi "osvajao" Zagreb (kao - u svakom slucaju neko mora da pobedi - ili hrvatski nacionalizam ne putajuci ga ili Ðole samim time to dolazi - umesto da se to shvati izvan i iznad takve profanizacije).
... Nedostaje mi naa ljubav... i Kao talas... zvuce kao da su bile napisane u jednom od onih skrovita...
Moj je dojam da su pevane sa delomicnom nostalgijom, to je vremenska komponenta a ne lokacijska (uzgred budi receno - te pesme nikako nisu pateticne).
Ljubav, dakle, za vreme rata (u ratno doba).
Kao - da ja vama ukratko objasnim celu plocu u jednoj recenici. Ne samo da je pogreno ili barem nepotpuno, nego i veoma prepotentno.
Ostaje nada.
Ko sad ovde tera patetiku? Takvim smo recenicama zavravali pismene radove u trecem razredu osnovne, na temu spaavanja zivotinja & prirode i boljeg zivota...
Uz to - vidi se da je autor potpuni amater, poto se i razina slovenackog jezika kojim se koristi u clanku moze oceniti veoma niskom (gramaticki i sintakticki). Okladio bi se u 10 maraka da je clanak navrljao u 5-7 minuta.
Nedeljni magazin "Mladina", Ljubljana, Slovenija, br. 24, 12. juna 2000
Originalni (objavljeni) tekst:
Ðorde Balaevic: Devedesete (CD '00, Hard Rock Shop, distribucija Dallas)
Panonski mornar je naposled nael luko, vpraanje pa je, ce je nael mir. Strasti, iz katere so nekoc vrele Prica o Vasi Ladackom, Pesma o jednom petlu ali Svirajte mi jesen stize dunjo moja, razumljivo ni vec, saj jo je povozila resnicnost, ostal pa je nemir, ki je v preteklosti marljivo risal topografijo balkanske due ter celo njene grehe z nasmehom na obrazu spreminjal v vrline. Da je grenike zamolcal, se razume. Vedno so ga posluali vsi, on ni poslual nikogar. Zdaj je seveda drugace. e vedno ga posluajo vsi, sam pa nima koga posluati. Tudi, ce bi ga hotel. zivljenj in tistih, ki jih krojijo, je bilo celo za mornarja prevec in nima jih smisla teti. Zdaj vecinoma poje o grenikih, grehe pa odpuca. Poje o Gedi Gluperdi, o zlodeju, ki sedi na pragu Srbije, o angelih, ki prezijo na otroke, o plamenih nad Novim Sadom. O tem, da so popovi, topovi i lopovi "kopilani jedne iste majke", kot je nekoc zapisal Goran Bregovic. Ðoletove pesmi niso zgolj poezija, so skupinska terapija, kar vsakic znova dokazujejo njegovi maratonski koncerti, ne, komemoracije z nedvoumnim sporocilom, da je mrtve e kako zdravo cim prej pokopati. Morda zadnji preziveli pesnik dezele, ki ne obstaja vec, ceprav so te pesmi najbrz zadnji vzdihljaji blede sence nekdanje zvezde stare jugoslovanske scene. In ko pesnik Ðoletovega znacaja skuje verz "ma jebite se, devedesete, vas mogu jedino psovati", je stvar res huda. Jebiga, dober je Ðole.
****
Max Modic
Prevod:
Panonski mornar naposletku je pronaao luku, ostaje samo pitanje da li je naao i svoj mir. Pesme kao to su Prica o Vasi Ladackom, Pesma o jednom petlu ali Svirajte mi jesen stize dunjo moja, kljucale su stracu, stracu koje danas naravno nema vie. Pogazila ju stvarnost, ostao je samo nemir koji je u prolosti vredno crtao topografiju balkanske due a njene grehe s osmehom na licu menjao u vrline. Grenike je, naravno, precuteo. Njega su uvek sluali svi, on nije sluao nikog. Sada su se stvari promenile. Njega i dalje sluaju svi, ali on nema koga da slua. Cak i kad bi hteo. Ljudi i razlicitih zivota bilo je suvie, cak i za mornara i nema smisla prebrojavati ih. Sada vecinom peva o grenicima (krivcima), a grehe prata. Peva o Gedi Gluperdi, o vragu na pragu Srbije, o andelima koji cuvaju decu, o plamenima iznad Novog Sada. O tome da su popovi, topovi i lopovi "kopilani jedne iste majke", kao to je jednom prilikom zapisao Goran Bregovic. Ðoletove pesme nisu samo poezija, vec grupna terapija, to dokazuje i svaki od njegovih maratonskih koncerata koji nisu drugo nego komemoracije sa jasnom porukom da je najbolje da se mrtve to pre zagrebe u zemlju i zaboravi na njih. Balaevic je mozda zadnji preziveli pesnik drzave, koja vie ne postoji, ali i njegove su pesme samo zadnji uzdisaji blede sene nakadanje zvezde stare jugoslovenske scene. I kad pesnik kao Ðole napie refren "ma jebite se, devedesete, vas mogu jedino psovati", e to znaci da su vremena zaista teka. Jebi ga, dobar je Ðole.
****
Komentar:
... naposletku je pronaao luku, ostaje samo pitanje da li je naao i svoj mir.
Mislim da pravu luku jo nije naao, ne znam kako se oseca u Mariboru ali siguran sam da bi (kad bi imao mogucnost potpuno slobodnog izbora) izabrao neki drugi grad(ic) da zivi. A (opet suprotno od napisanog) ba je mir ono to odzvanja iz njegovih pesama, ako sluaoci pazljivo osluhnu Ðoletovom tonu, samo njegovom glasu mogu u svakoj od novih pesama (bez obzira na naslov i temu) da cuju neku novu mirnocu, bez svega to mu se predbacuje (besa, gorcine i mrznje - ako icega od toga ima, onda mozda samo pokoja strofa, ali nikako u glasu).
... stracu koje danas naravno nema vie.
Da nema i da nije bilo te iste (ili cak u ovih zadnjih pet godina kulminirane) strasti Devedesete ne bi nikada ugledale svetlo dana.
... vredno crtao topografiju balkanske due a njene grehe s osmehom na licu menjao u vrline.
Ne znam da li pokuava da sebe oslika kao pesnika ili pisca, pa malo redom sastavlja reci ili ovde ima neko "dublje znacenje". Razumem ta hoce da kaze i necu da kazem da se sa time ne slazem, ali ipak mi se cini nekako... prisiljeno, ne znam.
Grenike je, naravno, precuteo.
Ako ih je neko uvek (pa i sada) nabrajao, to je bio ba Ðole. Iako nisu bili prozivani imenima, svi smo znali o kome i kome peva, a uz to nece ostati duzan nikome jer lepo kaze da smo za neke stvari sami krivi (jo od one Krivi smo mi pa do dali smo ansu da se ludilo ozvanici).
... ali on nema koga da slua.
Ja mislim da je ba tokom zadnjih godina Ðole poceo da slua i druge (ali ne suvie, to mu je pametno). A to da nema koga da slua - pa ima barem jedno 50 hiljada ljudi irom bive Juge, to je sigurno. Mozda autor teksta nema nikog da mu prica il' da ga slua pa se malo jadi ovim putem...
Ljudi i razlicitih zivota bilo je suvie, cak i za mornara...
Izvlaci opte pretpostavke i neuspeno ih aplicira na konkretan primer Ðorda Balaevica.
Sada vecinom peva o grenicima (krivcima), a grehe prata.
est recenica pre toga autora navodi da je Ðole grenike precuteo. Tu mi je stvarno puko film, kad covek vie ne zna ta pie i sam sebi skace u rec. Usput - Ðole na ovoj ploci nije nikome nita oprostio (ali mozda i ja greim) niti on treba ikome da prata, ne zasluzuju to (haug).
Peva o Gedi Gluperdi...
Nisam ba siguran da autor clanka zna o kome Ðole peva.
Ðoletove pesme ... su grupna terapija...
Odgovor na to je ukljucen dole, kod cetiri zvezde. Ali uz to... Ljudi ne dolaze na koncerte zbog neke "masovke", neke parole koju svi shvataju na isti nacin, nego zato jer on svakome peva posebno (iz mog pisma ... Svako ce uz to vezati svoju pricu i sudbinu, mnogi ce u pesmama videti neto sakriveno, ono izmedu redaka namenjeno ba njima...). Za to to ljudi dolaze u tolikom broju postoji potpuno drugi razlog - on nema jednu recenicu koja bi dirnula sve ljude, on (obrnuto) pravi intimne kontakte, ali je u tome toliko dobar da to moze napraviti sa hiljadama i desecima hiljada ljudi. (Mozda je dobra usporedba sa onim to Ðole kaze: Nije to bio neki most od onih - podignutih da bi se na njih gledalo... ne, pre je bio od onih - podignutih da bi se sa njih gledalo...). A o nostalgiji i patetici koju mu toliko pripisuju... Pa bar su ljudi nekad imali stare gitare i razne Che Guevarre. ta su nam devedesete ostavile za nostalgiju? Al to je kao razlog da se kritikuje emotivnost. Kao svi smo mi snazni, niko ne sme da place. To je vec poznata slovenacka filozofija - "Ja ne placem, ja sam jak. A kad mi nestane snage ja opet ne placem. Ja se ubijem."
... njegovi su koncerti komemoracije sa jasnom porukom da je najbolje da se mrtve to pre zagrebe u zemlju i zaboravi na njih.
Dobro da koncerte nije direktno nazvao pogrebom. Zanima me koliko je koncerata taj lik uopte cuo uzivo. A ako neko apelira ba na suprotno - da se zrtve i nevini mrtvi ne smeju tako lako zaboravljati - onda je to (da, opet on) - Ðole.
... njegove su pesme samo zadnji uzdisaji blede sene nakadanje zvezde stare jugoslovenske scene.
Ðole je daleko od blede sene. On bar ima svoje "ja" i to jasno i glasno (a ne sa zadnjim uzdisajima) i kaze. A to da nikad nije hteo da bude niti je bio "zvezda stare yu-scene" svi dobro znamo i kako i zato.
... pesnik kao Ðole...
On se nade da kaze "pesnik kao Ðole". Pih. Mislim da je velika razlika "znati" nekoga ili ga "poznati" odnosno "razumeti". Moze svako da ga "zna" ali ne i da ga "poznaje". On za takve i slicne oznake ne moze da bude pristojan (ako se oslonimo na ono to je napisao u svojoj kritici).
Jebi ga, dobar je Ðole. ****
Mislim da je glavni problem ovog autora u tome da kritiku obavezno shvata kao neto negativno a ne kao oznaku za "komentar kojim se ocenjuje umetnicki rad", a na kraju ipak ne moze da skupi dovoljno snage da ostane veran onome to je napisao nekoliko redaka pre toga, pa zakljucuje nekim pateticnim optimizom i kao ocenu dodaje 4 zvezde (od mogucih pet) i time u potpunosti unitava vlastiti clanak poto citaoc iz sveukupne slike na kraju ne moze da razbere da li je kriticar pro ili contra nove ploce. Nostalgicar je zapravo on, jer iako se njemu kao kriticaru mozda cini da nova ploca nije bog zna ta, na kraju ipak hvali Ðoku zbog neke vlastite lojalnosti starim stvarima za koje se od njega ocekuje da ih odbija i kritikuje ali to nije sposoban (i time upada u vlastitu zamku tzv. "grupnih terapija" jer se - bar meni - cini da je on sam zrtva nekih slicnih predispozicija).
Jo sam posle razmiljao o novoj ploci. Kao to rekoh, na ovom konceru u Mariboru nisam bio. Ali sam pokuao zamisliti prepunu Halu Tivoli kad zacuje ziveti slobodno i Mrtvi... Uz prvu siguran sam da bi se sve ruke stisnutim pesnicama digle u zrak i da bi od jacine emocija (svako od nas oseca neke vrste ne-slobodu) na mnogim licima zasjale uske linije suza. A pet i po hiljada upaljaca popratilo bi Mrtve, ne radi odavanja pocasti nekim tacno odredenim umrlima, nego opcenito, kao i za sve nas koji jo hodamo, ne cekamo smak i ne bacamo zastave al nam se ponekad ipak cini da smo vec mrtvi. Al ne damo se mi, heh.