Subota-nedelja, 21-22. novembar 1992. godine "BORBA"


DOLAZILI SU U VAMPIRSKO VREME
Djordje Balasevic, roker, pesnik i romanopisac o vremenu u kome se "seju mine, a nicu citulje"

Krajem proslog leta Djordje Balasevic je odlucio da sam sebe "stavi na led". Nije ga bilo u novinama, nije "visio" na radiju, ni televiziji, nije bilo cak ni njegovog tradicionalnog novogosnjeg koncerta u Sava centru. Oslobodio je sebe od umetnosti sve dok se "seju mine a nicu citulje". Ovih dana, mada se u realnosti nije nista promenilo, izasla je njegova knjiga, pocela je i prodaja karata za novogodisnje koncerte. Od planiranih dva - odmah je prodato - cetiri. To, naravno, moze samo Djole. Razmislja se i o petom koncertu, a koliko ce ih biti, zavisi od interesovanja publike.

Petnaest je godina od prvih pesama, a koncert za Novu godinu, mozda - pedeseti. Nije izbrojao i ne smatra ga jubilarnim.
Kako je i zasto odmrzao svoju odluku, pitamo Balasevica.

Bila je to prinudna, ne prirodna pauza. Zeleo sam da se situacija normalizuje, ne verujuci da cu moci da sviram u bivsim jugoslovenskim republikama, nadao sam se da ce bar ovde biti vise slobode. Jos kao klinci slusali smo o slobodi, ali nismo znali sta to znaci sve dok nismo doziveli ovo ponizenje sa vizama, sa zutim trakama oko ruke.

Prosle godine u Novom Sadu je bilo puno mobilizacije, bio sam na listi trazenih. Izgleda da se koncepcija opstenarodne odbrane zasnivala na meni. Ali nisam zato odustao od koncerta, pristao bih da se pojavim iako je nekome bilo ocigledno jako stalo do toga da me obruka - jer su svi ostali obrukani. Hteo sam da u publici budu svi kompletni, da ne misli niko o tome da mu je neko ostao na frontu, da niko nikome nije poginuo, da smo i na sceni svi zajedno. Moji muzicari razjureni su sirom Evrope, i ni sada nema sanse da zasviramo kompletni. Ali, verujem da bi jos jedna propustena godina znacila da se tri godine necu videti sa beogradskom publikom. A to bi bilo blize zaboravu nego secanju. Publika je ocigledno zeljna tih koncerata,
kao sto sam ih i ja zeljan. Ako je neki red i formiran pred blagajnom Sava centra, neka se zna da sam ja prvi stao u taj red.

Kako ste organizovali koncert s obzirom da Vam je bend podeljen drzavnim granicama?

Nije bilo ni malo lako. Pokazalo se da je Savezna Republike Jugoslavija narodnjacka zemlja u kojoj se rok muzicari mogu izbrojati na deo prstiju jedne ruke. Tesko mi je bilo da pronadjem ljude koji mogu da uskoce u bend za koji se jos nadam da ce jednog dana zasvirati u starom sastavu. Navikli smo da koncert u Sava centru bude na nivou svih nas - publike i ubogih
komedijasa na sceni. Ovaj orkestar je najbolje sto se moglo dobiti u ovom trenutku, i uz par stranaca mogli bismo da stanemo na evropsku scenu, kao sto smo uvek i mogli.

Pre dve godine video sam puno klinaca na koncertu. Ne smem dozvoliti da me zaborave. Svaki klinac koga uspem da otmem od Dzeja i Cece Velickovic samo ce uciniti da osecam da sam obavio svoj zadatak na ovoj planeti. Moja publika se ne broji sa toliko nula kao narodnjacka. Ali nule su nas i dovele dovde. Vreme je za neke druge brojeve.

TAKSA ZA DIMNICARA

Alibi za to "medjuvreme razuma" mogu Vam biti knjige koje ste napisali. Posle romana "Tri posleratna druga" ovih dana se pojavila knjiga "i zivot ide dalje", a Vi vec pisete i trecu?

Moj prvi roman je bio roman naivac jer sam izbegavao savete strucnih i prestrucnih lica, znajuci da sve nije uvek bas tako dobronamerno. Mnogi od njih bi mi sigurno savetovali: "Pisi ti samo svoje pesme". Zato je u knjizi bilo i greskica ali one su bile takve da me nisu spustile nize od treceg mesta na listi najcitanijih knjiga tokom godinu dana. Kao svaki pisac koji je samouk i uci se na svojim greskama, izvukao sam pouku. Drugim recima - pisem mnogo umerenije, sa mnogo manje strpljenja. A strpljenje je moj prirodni nacin. Znam da ce se ta knjiga citati. i ova sada je u Novom Sadu vec bestseler. U sledecem romanu ce biti devet poglavlja. Imam vec i plan - kao pravi knjizevnik. Pisem o prosloj jeseni, o mobilizacijama.
O dilemama jednog mog vrsnjaka vaspitavanog jugoslovenski, koji je morao da ratuje protiv cele Jugoslavije - osim svog malog dvorista. Slazem se ja da je pipavo pisati o trenutku koji je jos vruc, ali ima drazi. Moze da ostane kao poetski dokument vremena koje bas i nije za romansiranje.

Vi ste tokom protekle godine osam puta dovodjeni u istu dilemu. Ratovati ili biti izdajnik. Mnogi mladi ljudi resavali su je tako sto su napustili zemlju. Vi ste ostali, a ipak nista postali "Djokica Balasevic - Spanac"?!

Imao sam tu dilemu od samog pocetka. Nikada nisam voleo vojsku iako sam vaspitavan u zemlji gde se vojska velicala, a pokazalo se da je parazitska i nesposobna formacija koja nije uradila nista od onoga za sta se spremala 50 godina. Ipak sam posteno jednu od najboljih godina svog zivota proveo u dangubi, na strazi, pozdravljajuci nekakve zastavnike, smatrajuci
to svojim dugom prema drustvu kao sto je porez, ili taksa za dimnicara koju svi moraju da placaju. Ali kada je doslo do rata, imao sam previse godina da bih se igrao kauboja i Indijanaca. Shvatio sam da je puno namestaljki, zloupotrebe, kompromitovanja, korupcije. Bilo je primedbi da se krijem, da poturam zenu na prozor kada lupaju u vampirsko vreme, a uvek su dolazili u vampirsko vreme. I sto je najinteresantnije, te price su pricali oni koji su bili spremni da poture mene, onako kako ja poturam svoju zenu, ali pred puscane cevi, a oni su, samo koji mesec pre toga, predali kompletne kasarne u nekim
Nasicama, Viroviticama ili Mariborima.
Rekao sam da ne zelim da osvajam Osijek, na primer, do temelja, kako se to radilo, jer ja sam kada sam ulazio u halu u Osijeku dozivljavao aplauz dug tri minuta. Znao sam sve te gradove da osvajam i pobedjujem na svoj nacin, bez "jake minobacacke vatre", kako se to cesto culo u TV dnevniku. Ne mogu da podjem od cinjenice da su svi Hrvati zli, jer znam kakvi su oni koje sam poznavao. Jer, ako i oni o nama misle preko toga ko nam je predsednik, ko nas vodi i predstavlja,
kakva nam je Skupstina i televizija, onda ispade da ni ovde nema normalnih. A ima ih i ovde i tamo, samo su u totalnom pomracenju. 

Sad je vreme pomracenih. Mislim da je ovaj rat jedna velika svinjarija. Mislim da ce i ovaj primitivizam i ludilo biti osudjeni za krace vreme nego sto mi mislimo. Busili su mi gume, lomili stakla, a sad, samo godinu dana kasnije, cujem sve cesce, kako sam opet bio u pravu. Ali, nisam sve to radio da bi mi to rekli, vec da bih spavao mirno i da bih svoju decu postedeo eventualnih prokletstava koja uvek stizu one koji su nekoliko koraka iza.

OTCEPLJENJE OD PAMETI

Drzave u kojoj su bili Novi Sad, Nasice, Osijek, Virovitica, Vukovar, vise nema. Menja se grb, zastava, imena ulica pa i gradova. Prvi put necemo proslaviti ni 29. novembar?

Vukovar je u ovo vreme pre godinu dana oslobodjen do temelja. Smesna je hitrina kojom skidamo simbole, nazive ulica. Da li je samo glupost iza toga, ili neko zaista veruje da ce se nestopromeniti ako nemamo zvezdu na zastavi. Ta zvezda je bila jedna od nasih zvezda. Nikada nisam bio komunista i nikada u njoj nisam video simbol komunizma. Ali sam po njoj poznavao
nasu zastavu. Bez nje je bezlicna, kao i zemlja koju na brzinu pokusavaju da naprave … Gledam kako se skidaju datumi, brisu knjizevnici iz krajeva sa kojima nismo u ljubavi, ali me to nece obeshrabriti da pevam i pisem za sve one koji me razumeju. I verovatno necu nikada dobiti ulicu ili trg u Koprivnici, ali cu dati sve od sebe da mi bar ploca ili knjiga dospe u izlog neke tamosnje knjizare i do ljudi sa kojima sam se dobro razumeo, bez obzira na ono "j" manje ili vise u recima.

Do nedavno je samo ceo svet bio protiv Jugoslavije. Sad smo i mi svi protiv nas. Prica se da ce se i Crna Gora otcepiti.

Mislim da je logicnije da se Srbija otcepi od Jugoslavije. To bi bilo u stilu ove srpske politike. Mislim da je citava stvar iracionalna. Nema nikakve koncepcije. Ne uspevam da naslutim pravila igre koju igraju ti ljudi. Cilj je ocigledno samo vlast na sve moguce nacine.

Mi smo podanicki narod, bez obzira sto pokusavamo da napravimo imidz male buntovne zemlje. S jedne strane, ide prica o narodu koji nikada nije trpeo tudjinsku vlast, a s druge strane sombilicnih pet stotina godina pod Turcima. Ne znam kako bih ja podnosio tudjinsku vlast, ali da ovu nasu ne podnosim - ne podnosim. Nama uvek treba neki knjaz, diktator ili mason, kako i sa bezbedne vremenske distance definisemo bivse uzurpatore.

Uvek nam treba takozvana cvrsta ruka. i to je u redu dok ide u paketu sa cvrstom glavom. A kad imamo cvrstu ruku i tvrdu glavu, ostaje jedino da se nesto od toga otfikari. i ta upornost da se odsece radije glava nego ruka, podseca me na onog tipa koji kaze - bolje mi izvadite zub nego da ga plombirate. A sta god uradili bice bez anestezije i bolno.

Svojevremeno ste izjavili da bi Jugosloveni spas morali da potraze na Mauricijusu. Sada nas, bojim se, ni tamo ne bi primili bez vize. Kako dalje?

Ljudi sa kojima razgovaram misle isto kao ja, sto znaci da se ja ne krecem u pravim krugovima. Price o tome da ce istina pobediti, svet shvatiti abludu, pa sve ove sramne stvari koje nas navikavaju da se radujemo benzinu, grejanju - sve su to eksperimenti - koliko mozemo da trpimo i da izdrzimo - koji me plase. Ja sam ravnicarski flegmatik, pokusavam sportski da
podnesem sve to ali me cudi kako klinci koji su u nekom hormonalnom vrenju, zeljni putovanja, dogadjaja, boja, koji su bili nadomak Evrope, koji su bili, kao mangupi sa velikim M, na ovaj ili onaj nacin cenjeni u Minhenu, Londonu, Rimu, odjednom mogu da otrpe da nas kao stado popnu na jednu jedinu planinu na zimovanje, ili da nas sve sabiju na jednu jedinu plazu izmedju Tivta i Petrovca na moru. Uvek sam imao puno poverenja u Beograd koji je imao tu agresivnost koju smatram za
svoj najveci nedostatak u zivotu. Puno sam ocekivao od Beograda na svim najavljenim dogadjajima, mitinzima, ali ovog puta smo se namerili na vece Turke od Turaka. Sledeca seca knezova ce, cini mi se, biti masovna kao i u posleratnim sovjetskim filmovima. Ja ne zelim da Beograd prsne i da se nizu one ruzne slike po ulicama, ali mislim da ce sve krenuti iz Beograda koji jedini ima tu energiju i taj tvrdoglavi ponos koji je raja u ostalim krajevima izgubila.

SEZONA NOVOG OSMEHA

Pominjete raju. U Sarajevu, koje je najlepse pevalo, raje je sve manje. Ostavili smo Sarajevo, i ono nas, rekli ste jednom. Ima li sanse da mu se ikada vratimo? 

Ja sam tip koji ima svoje kosmicke perspektive i mislim da je na tim mestima oslobodjena takva energija zla, tuge, sila neljudskih i necastivih koje vibriraju, zrace, onemogucavajuci da se tu primi pesma, svirka. Mislim da nikada vise necu moci tamo da zapevam pesmu. I malo ko. Sarajevo je bilo toliko dobro, prosto nas je uspavljivalo svojom idilicnoscu. Govorili smo: "Al su blesavi ovi Bosanci, to nigde nema". Doslo je vreme da se razdele ljudi koji su 20 godina svirali u istom orkestru, ziveli kao braca. Mislim da je sve to propalo, da su ta mesta izgubljena za muziku i ne znam da li me sve ove uspomene koje
imam tese, ili me samo jos vise rastuzuju.

Posle smrti bratstva i jedinstva svi nasi narodi i narodnosti su dali po jednog Velikog Ludaka. Nije li ta ravnoteza sa Cosicem i Panicem poremecena?

Mozda je u startu izgledalo da su ti ljudi na istoj talasnoj duzini sa ovima koji su ih doveli. Premijer doveden po paprikas varijanti: "Ja cu te zaposliti, ali ti moras biti uvek uz mene". Medjutim, ovaj je igrac dovoljno jak da igra bez mentora i sponzora. Mislim da mnogi u gospodinu Panicu vide spas, ali mislim da i gospodin Cosic, cijim sam izborom, moram
da priznam, bio pomalo razocaran, jer sam ga smatrao ideologom ove nesrecne politike, a bio sam duboki postovalac njegovog literarnog dela, ipak je ostao na nivou svoje mudrosti i u onom trenutku kada je dosao na celo drzave shvatio je da to nije njegova polemika u nekom knjizevnom drustvu nego jedna stvar slozena i komplikovana u kojoj predstavlja veliki broj ljudi kojima su strane neke od prvih glava ovog velikosrpskog manifesta. Najveci problem je u tome sto ovo nije clanak iz citanke za treci razred i sto uopste ne mora da znaci da ce pobediti dobrota i mudrost. To je isto kao u crtanim filmovima i
stripovima - uvek postoji neki genijalni naucnih - zloca koji smucka neke epruvete ili otkrije rudu koja supermenu oduzima snagu. Siguran sam da ce Ovi pronaci neku rudu koja ce oduzeti snagu i gospodinu Panicu kao sto su pronasli rudu, olovnu, na zalost, koja je oduzela i zivot nekima koji nisu mislili isto. 

Moto vase knjige je "I zivot ide dalje, sve dalje od nas" … a na kraju ipak kazete - mislim da ce se ove sezone ponovo nositi osmeh. Kako e dve stvari idu zajedno?

Radi se o nekim instinktima koji mi nisu uvek razumljivi i jasni. Znao sam da napisem "samo da rata ne bude", onda kada je to zvucalo krajnje pateticno. Mislim da mi mnoge pesme zvuce kao prava mala prorocanstva. To me najvise hrabri jer imam jedan odlican osecaj koji ne mogu da objasnim. Sve je haoticno i beznadezno sivo, a ja imam osecaj koji, nadam se, nece biti tragican primer da i ja mogu da pogresim. Imam utisak da cemo se sledece godine ponovo sresti negde na plazi ili u nekom motelu kod Novske i da ce svi oni koji su sad naizgled nepovratno zavadjeni mahnuti jedan drugom iz kola sa registracijom BG i ZG, kad se sretnu u Trstu ili Minhenu.

LJubinka MILINCIC