Balašević: Ponovo mi prete, tako kako ni Sloba sebi nije dozvoljavao
Ne vidim da sam sve to radio da bi se, recimo, vojvođanski funkcioneri
vozili helikopterom na otvaranje terena
za golf u Žablju. Mnogi su se izgubili u sindromu vlasti. Oni
se ponašaju kao da su čuli da kometa naleće na Zemlju i otimaju
sve u jednom cugu i mene to strašno razočarava.
Autor:
Rade Stanić
Ime i prezime: |
Đorđe Balašević |
Rođen: |
11. maja 1953. u Novom Sadu |
Porodica: |
supruga Olivera, kćerke Jovana i Jelena, sin
Aleksa |
Restoran: |
„Mediteraneo“ |
Piće: |
koka-kola |
Knjiga: |
„Život i priključenija vojnika Ivana Čonkina“,
„Pretendent na presto“ Vladimira Vojnoviča |
Film: |
„Amarkord“, „Lovac na jelene“ |
Muzičar: |
Fredi Merkjuri |
Životni moto: |
Tiha voda breg roni. |
Vrata
kuće u Jovana Cvijića otvorila je domaćica, Olivera, žena Đorđa
Balaševića. Svi koji kažu da ona izgleda sjajno u pravu su. Novosadski
kantautor kaže, u šali, da jedva čeka da prestane tako da izgleda,
jer izaziva ljubomoru. Kako se ona nosi sa njegovom ljubomorom?
- Tako što je i ona ljubomorna - kaže Balašević kroz smeh.
Sedeli
smo u jednoj od soba koja je pretvorena u pravi Balašević-šop:
tu se prodaju diskovi, majice, raznobojne šolje ispisane stihovima
iz Balaševićevih pesama, knjige (upravo nastaje i peta, o detinjstvu)...
Taj je veseli kolorit bio u kontrastu sa skoro mračnom pojavom
Balaševića, iscrpljenog višednevnim snimanjem, što spotova, što
CD-a na kome će se naći svi njegovi hitovi. Ipak, preovlađujući
utisak o tvorcu „Vase Ladačkog“ jeste da je to spokojan čovek.
Nijednom, ma koliko tema bila bolna ili neprijatna, Balašević
nije promenio ton, niti je napravio grimasu. Osim kada je opisivao
kako peva „Lepu protinu kći“, tada nije izdržao, malo je zažmurio
i mahnuo rukama: - Tačno je vidim ispred sebe, vidim njenu senku
dok pevam.
Osim
završetka rada u studiju, Balaševića za Novu godinu očekuju koncerti
u Beogradu. Prvi put nagoveštava mogućnost da će biti samo jedan
ili dva koncerta. Pre toga, još veće iskušenje: 13. decembra trebalo
bi se da se posle dvanaest godina susretne sa zagrebačkom publikom.
U Zagrebu ste nekada dobro prolazili?
-
U staroj Jugoslaviji uvek sam najbolje prolazio u Zagrebu. Možda
taj mentalitet, možda recidivi Austrougarske ili nešto, ali to
je bio definitivno grad u kome je to bila svečanost, na samoj
ivici nekog hodočašća.
Odnos hrvatskih medija prema vama nije bio blagonaklon. Možda
vas opet dočeka priča da ste utirali put srpskim tenkovima?
-
To je apsolutna besmislica. I što je najsmešnije, to pišu ljudi
koji su ozbiljni. Postoji jedan mehanizam mržnje protiv koga ne
mogu da se borim na drugi način nego da ne dajem nikakve izjave
hrvatskim medijima. Odlučio sam da se pojavim u pet do osam u
hali, da održim svoj koncert, što kažu, da platimo pa da idemo.
A o kakvom mehanizmu mržnje govorite?
-
Radi se o tome da je neki odnos između Hrvatske i Srbije već ozvaničen
u čitankama, u lekcijama istorije i sve što dolazi s naše strane
je nepopularno.
Ako stvari stoje tako, zašto idete tamo?
-
Nisam išao tamo kad su me mnogo više nagovarali zato što nisam
želeo da išta isprovociram. Ja sam razmažen i naučio sam da me
ljudi vole i ne treba mi to da idem da provociram nešto. U Sarajevu
je bila vrelija situacija, ali na dva koncerta nije bilo ni jednog
jedinog prekog pogleda. Tako da imam taj dobar osećaj da me ljudi
negde vole.
Koliko se sećam, u Sarajevu je bilo veliko obezbeđenje.
-
Bilo je 70.000 vojnika u raznim varijantama, prvi krug, pa krug
oko grada. Svima koji su bili ekstremni odgovaralo je da se napravi
neki incident. Taj se koncert zvao „Za slobodu kretanja“. To je
bila njegova glavna definicija, a ja ne mogu da se maknem od sobe
ni pet metara od šest bodigardova koji su bili ultraprofesionalci.
Onda smo prošetali Sarajevom i tu je moglo da se desi svašta.
Da li se dogodilo?
-
Naprotiv. Iz kafića je izašao lik za koga nikad ne bih rekao da
može da mi kaže nešto dobro. Prepoznao me je i rekao: „Đole, lutko,
samo kad si ti nama doš’o“. Ja se u Zagrebu, priznajem, ne osećam
prijatno. Ni kad prolazim kroz Hrvatsku, jer još uvek postoji
to zagledanje u registracije. Ima jako puno ljudi koji su u ratu
oštećeni na ovaj ili na onaj način. Razumem, verovatno je ljudski
da se tako reaguje. Tako da ja još mislim da je moguće da se desi
neki manji incident.
Hoćete li se u Zagrebu izviniti Arsenu Dediću, kao što je to
tražio?
-
Razmišljao sam o tome. Arsen je takav jedan namćorast tip. On
je prvi davao neke izjave. To je mene puno vređalo.
Koje su to izjave?
-
Rekao je - oni su tamo svi njihovi, Balašević, on je njihov. Balašević
je četiri koncerta imao u Centru „Sava“, znači on je njihov. Nedavno
je poručio preko zajedničkog prijatelja Lade Leskovara, ljubljanskog
šansonjera, da bi sa mnom radio, ali moram mu se prvo ispričati.
To nije u mom fazonu, pogotovo što ne vidim zašto treba da se
izvinjavam, ali ako će ga to utešiti, onda mogu da mu se izvinim.
Mislim da se neće pojaviti na koncertu. Uopšte, mislim da kod
kolega neće biti neki veliki interes. Svi se boje da budu viđeni.
Čak i Gabi Novak?
-
Gabi je bila veći laf od Arsena. Dok sam tamo bio u vojsci, bio
sam kod njih tri-četiri puta u kući i Gabi mi je bila pravo otkrovenje.
Prala mi je košulje nekoliko puta, spremala neku klopu. Arsen
ima malu crtu, čudnu, koju imaju svi stvaraoci i on je tako malo
jednosmeran, više voli da priča nego da sluša.
S kim ste se od hrvatskih kolega sreli posle rata?
-
Sreo sam Terezu i Olivera. Sa Terezom sam se izgrlio i izljubio,
a s Oliverom i još nekim društvom sedeo sam do jutra u najboljem
raspoloženju pričajući o tome zašto on ne bi došao u Beograd.
I to nije bila naša ključna tema. Meni je jasno da Oliver nema
problema oko dolaska u Beograd, nego ima očigledno problema oko
povratka iz Beograda. Znam po sebi, jer sam bio u Sarajevu. Mene
su ljudi startovali na ulici, napadali, kao svira onim Muslimanima.
Napadali su vas u Novom Sadu?
-
Da. To nisam očekivao, ali sam shvatio da mirenje neće ići tako
kao što smo mi mislili ili želeli. Ovde je drugačija sredina,
dovoljno je videti na koji način su ovde primljeni hrvatski izvođači
ili njihove pesme na radiju ili televiziji. To govori da su ti
narodi ipak različiti. Uvek sam imao neke svoje teorije o tome.
Hoćete li nam ispričati te teorije?
-
Imam aforizam koji može da bude pogrešno protumačen, ali baš me
briga. Osnovna razlika između Hrvata i Srba je u tome što su Srbi
blesavi, a Hrvati ludi. Srbi bi se nešto mirili - brate, burazeru
- a odnos Hrvata je mnogo tvrđi. Ne smem da ulazim dalje u tu
priču. Moja pokojna majka bila je Hrvatica, rođena je u Novom
Sadu. Sastavio sam svoju univerzalnu religiju koja je, čini mi
se, bolja i od jedne i od druge.
Jeste li razočarani onim što se posle Miloševića dešava u Srbiji?
-
Očekivao sam opipljivije promene jer sam bio svedok tog entuzijazma
na trgovima. Sad na koncertima opet primećujem veliku dozu rezigniranosti,
apatije, nezadovoljstva. Priznajem da sam deo te priče, i ne mogu
o tome da kažem ništa. A ako nastavim da budem tip koji govori
protiv svega i svačega, onda odjednom ulazim u neki konflikt sam
sa sobom. Na koncerte su dolazili ti likovi iz Nove demokratije
u Valjevu, ili Velja Ilić i ekipa u Čačku, ili Veroljub Stevanović
iz G17 u Kragujevcu, ili Zoran Živković, koji nam je bio domaćin
u Nišu... Posle dve godine pokušavam s tim ljudima da kontaktiram,
ali niko ni sa kim ne govori. Pitaju me: je l’ bio Đinđić na tvom
koncertu u Beogradu, a ja ne smem da kažem ni bio je, ni nije
bio.
Zašto ne biste smeli?
-
Zato što niko ni sa kim više ne govori. Ako je Đinđić bio na tvom
koncertu, znači ti si protiv nas. Svi su se sramno podelili. Tako
da apsolutno želim da se povučem u senku.
Zašto ste onda učestvovali u Labusovoj predsedničkoj kandidaturi?
-
Bio je to poziv koji, kao vaspitan čovek, nisam mogao da odbijem.
Ko vas je pozvao?
-
Pozvao me je Mlađan Dinkić, jedan od retkih koji me dosad nije
razočarao. Nemam neke velike pare u bankama i ne bi guverner trebalo
da bude moj idol. Još stojim iza toga da bi Labus bio odličan
predsednik.
Šta vam je Dinkić rekao? Đole, dolazi?
-
Otprilike u tom smislu - mi formiramo jednu listu ljudi koji bi
predložili Labusa. Znači, to bi bila grupa građana. To je meni
odgovaralo, jer nisam član nijedne stranke. Nisam bio član ni
SKJ.
Znači li to i da biste u sledećem krugu izbora, kao vaspitan
čovek, potpisali Koštuničinu kandidaturu ako bi vas pozvali?
-
Apsolutno, ukoliko to bude kandidat koji je s druge strane Šešelja.
Ja sam glasao za Koštunicu kad je bilo ono sa Slobom. Ali Koštunica
nikad nije bio moj favorit. Nekako ne mogu da verujem tipu koji
farba kosu i slika se s „kalašnjikovom“. Ali kad se radi o takvim
nekim stvarima koje su važnije za sve nas, onda se mora preći
preko takvih antipatija.
Deo vašeg javnog angažmana je politički. Jeste li uvek nastojali
da budete na pobedničkoj strani?
-
Pa nisam bio sa Slobom nikad. Sloba je dobar deo godina bio pobednička
strana u ovoj zemlji. S njim, na primer, nisam nikad bio.
Svojevremeno ste pravili šale na račun Hrvatske, Kosova i Albanaca.
Zar ne mislite da je to, na neki način, išlo u prilog Miloševiću?
-
Pesma „Ne lomite mi bagrenje“ nastala je 1986...
Ima i ona pesma „Ne volim frajere koji govore lj“...
-
To je sve otišlo u Honduras. To je ista ploča, 1986. godine. To
je pre nego što se Sloba pojavio. To je bio onaj prvi revolt koji
su kod svih normalnih ljudi izazvali ti prvi nemiri na Kosovu.
Ja sam kasnije, naravno, ukapirao i čak sam i rekao u Beogradu
na koncertu da smo mi ponekad veći Šiptari od samih Šiptara i
da se više ne zna ko je kome Šiptar. Napišem pesmu „Ne lomite
mi bagrenje“, i cela priča se okrene odjednom.
Mnogi veruju da ste, makar nenamerno, duvali u jedra Miloševiću
sve do trenutka kad ste dobili poziv za vojsku.
-
Nisam. Možda su neki stihovi njemu odgovarali. Međutim, od prvog
momenta, od „jogurt revolucije“, bio sam na drugoj strani. I dao
sam opet jednu kretensku izjavu koja je trebalo da bude štos.
Pitali su me zašto ja ne učestvujem u tim mitinzima - a jasno
je zašto nisam. Rekao sam - tu se obično govori protiv rukovodstva
i protiv svojih direktora ili da nekog treba smeniti, a ja nemam
firmu, ne radim nigde, nisam u partiji i stvarno nemam koga da
smenjujem. Jedino da nosim transparent „Oslobodite robinju Isauru“.
I onda su to objavili u jednom sarajevskom tabloidu. Naslov je
bio „Đole autonomaš“.
Ta šaljiva rečenica okrenula se protiv vas?
-
Da, a i znalo se da je moj ćale poznavao Pinkija, tada smenjenog
šefa policije, svog ispisnika. Moj ćale nije bio zverka, radio
je u turizmu i bio je jedan potpuno bezazlen odličan čičica. Ali
je znao te ljude i potrefilo se da na njegovu sahranu, 1988, svi
oni dođu kao dobro vaspitan svet. I to je bilo primećeno - svi
su autonomaši bili na sahrani kod njegovog ćaleta. Ali sam prvu
pravu nemilost osetio onog momenta kad sam se suprotstavio gospođi
Marković.
Kad je to bilo?
-
Spomenula me je u nekoj od svojih kolumni, mislim da je pisala
u „Bazaru“, posle prvih koncerata koje sam imao u Ljubljani. Dotle
je sve bilo na jedan fini perfidan način - pozivi za vojsku, eliminisanje
s televizije. Ona je rekla kako je divno što sam otišao u Ljubljanu
i da treba takvog nekog postaviti za ambasadora. Posle toga sam
na koncertu u Beogradu rekao - dobio sam ponudu za ambasadora,
ali ja sam već ambasador svih vas ovde i nikad ne bih bio ambasador
ove zemlje u onoj zemlji. E, onda je bilo baš čupavo. Jedno 60
dana nisam izašao iz kuće, toliko je, sa manjim prekidima, „marica“
bila pred vratima. Jednog dana, kad budemo pričali o Slobi, klinci
će da pitaju - svi su znali da zemlja ide u propast, zašto niko
ništa nije rekao? Pa, tata je rekao.
Kako vam danas, s ove distance, izgleda ta priča sa Miloševićem?
-
Sloba je bio vrlo perfidan igrač. Šteta što je on negativac. I
sad kad ga gledam na ovim suđenjima, pre svega me je sramota što
smo ga tamo poslali. Taj sud, ako je takav i ako ne može da nađe
nikakav ozbiljan dokaz, onda ne treba nikog da bruka. Ako je to
moralni sud, onda treba moralno da ga osudi i da kaže - vi ste
jedan pokvarenjak i perverznjak, a ne da ga tamo povlače i da
smišljaju kako će ga, mimo svih zakona, optužiti.
Ubrzo nakon petooktobarskih događaja u beogradskom Narodnom
pozorištu držali ste koncert. Zašto pod znakom Otpora? Zašto niste
prosto izašli i svirali?
-
To je lepo pitanje, ali ne u vreme kad još postoje likovi koji
ubijaju po ulicama, dok još šetaju Mirko Marjanović, Vučelić i
čitava ta ekipa koja je ismejala čitavu zemlju. Da sam imao bilo
kakav problem kad je u pitanju taj koncert za Otpor, prvi koji
bi me provalio bio bi Otpor. Prethodno sam rekao da neću raditi
koncert u Beogradu, zbog jedne sramne slike na televiziji kako
policija zverski tuče klinca.
I niste, sve do 26. septembra 2000...
-
Onda su me klinci zvali i rekli - rekao si da nećeš svirati dok
Beograd ne bude slobodan. Večeras jeste. Svirali smo na Trgu Republike.
Shvatio sam da taj Beograd na ulicama nije bio dovoljan da tu
snagu iznese. I bilo mi je jasno da, u vreme kada je Beograd pun,
treba da bude pun i Novi Sad, i Niš. I onda smo u nekom našem
tajnom dogovoru napravili preksutra koncert u Novom Sadu. Bez
najave, u stvari, jer je bilo nekih ekipa koje to buše. I sad
su glavni.
Ko je u pitanju?
-
Ne mogu da kažem. Već mi prete. Rade mi stvari koje čak ni Sloba
sebi nije dozvoljavao. Ako se neko prepozna u nekoj insinuaciji,
doživeo sam tako neke pozive: pa znaš, zabrinuti smo za tebe,
pazi šta pričaš. Nisam uplašen, ali me to strašno vređa zato što
ni Sloba sebi nije dozvoljavao da me nazove neko od njegovih i
da mi kaže pazi šta pričaš, nego su imali svoje načine koji su
bili manje ili više fer. Ali, ako ovako nešto dolazi od takozvanih
saboraca, onda je to uvredljivo.
Jesu li to saborci na visokim funkcijama ili...?
-
Uglavnom su to profiteri i likovi koji iz drugog plana vuku konce.
Biće ih, nadam se, i u ovim rubrikama koje su sve opširnije u
svim novinama... Međutim, mi smo napravili koncert u Novom Sadu
i onda je trebalo da idemo u Kanadu na turneju. Ja sam rekao:
ne možemo ići u Kanadu, ovde se stvari zakuvavaju. Onda sam nazvao
Zorana Živkovića i rekao - hajde da ovo uradimo sutra u Nišu.
S klincima iz Otpora smo se lako dogovorili. Svirali smo u Valjevu,
u Nišu, Lazarevcu, Čačku...
I onda je ponovo došao na red Beograd.
-
Da, čak je bila varijanta kao ja i Čola treba da napravimo koncert
na Ušću. Ja Čolu volim, on je drag dečko, ali je za mene u čitavoj
ovoj priči bio jedinica mere za sklanjanje u stranu. I nisam nas
video zajedno na sceni u tom momentu. Ja sam rekao - ne znam,
nisam siguran da je to pravo rešenje. Čola je u redu, ali mi je
malo falio svih ovih godina da nešto kaže. Ja sam stvarno bio
sam kao kurjak. I uglavnom se tu pojavila ta rečenica: napravićemo
mi tebi taj stoti koncert. Ma niste vi meni napravili ni 99 prethodnih.
Napraviću ga ja sam.
I tako je održan koncert za Otpor?
-
Na ulici nije moglo, bilo je bendova i samo sam ja falio, u Centru
„Sava“ nije moglo zato što je nefer prema onima koji su bili na
prethodnim koncertima. Ne mogu svi doći na taj jedan. A svi su
zaslužili. I onda sam rekao da ćemo napraviti jedan mali koncert
u pozorištu koji će prenositi televizija. I koga sad tu pozvati?
Od tih 300-400 koliko stane u pozorište dovesti dvesta Đinđića,
Koštunica ili prodavati karte opet nekim izabranima. I to je bilo
jedino rešenje.
Da li vam je tih godina za vreme Miloševića padalo na pamet
da otkažete neki koncert, recimo 1990/1991. Pročitao sam da ste
rekli da je možda trebalo...
-
Jedne godine sam napravio prekid i nisam radio u Beogradu. To
je bilo možda 1991. na 1992, ili 1992. na 1993, ali sam u tom
momentu primetio da to niko nije registrovao. Samo su u taj termin
uleteli narodnjaci. Znači, povući se u tom momentu - bilo je čisto
prepuštanje teritorije. To nikakvog efekta nije imalo.
Novu ekipu političara ne pominjete na svojim koncertima?
-
Učestvovao sam u svemu tome, i sad, ako napadnem nekoga, postaviće
mi pitanje - čekaj, što si ti njih gurao, što si se slikao sa
Đinđićem... Moram stvarno da budem oprezan da ne upadnem u zamku
da govorim za ovog a protiv onog. Žao mi je što su većina amateri
koji su nedorasli tim zadacima...
Možete li da navedete neki primer?
-
Ne vidim sebe da sam sve to radio da bi se, recimo, vojvođanski
funkcioneri vozili helikopterom na otvaranje terena za golf u
Žablju. Mnogi su se izgubili u sindromu vlasti. Oni se ponašaju
kao da su čuli da kometa naleće na Zemlju i otimaju sve u jednom
cugu i mene to strašno razočarava.
Jeste li pričali o tome sa Dinkićem ili sa Đinđićem? Bili ste
s njima u kontaktu 2000. godine.
-
Bio sam i ranije. Đinđić je dolazio uvek na koncerte. Ali nisam
s njima razgovarao o tome. Sreo sam slučajno u par navrata Zorana
Živkovića, sreo sam Đelića na moru, ali nismo pričali o tome.
Oni jednostavno smatraju da ja nisam kompetentan za to, znaš ono,
pevač, i ne vidim razloga da se u to mešam.
Reformisti i Mile Isakov su vas predložili za ambasadora prvih
dana posle oktobra.
-
Ja sam rekao da ne bih mogao to da prihvatim jer ja imam svoj
posao koji je, čini mi se, dugotrajniji. Ja živim svoju legendu,
što bi rekao Paulo Kueljo u onom „Alhemičaru“. Malo su o tome
razmišljali, verovatno su ocenili da imam sve što mi treba, a
da će nekog svog već kupiti time.
I onda ste odlučili da završite svoj angažman?
-
Završio sam kad sam otišao kod Igora Miklje na Treći kanal i on
me je dočekao pitanjem - kako se braniš od ovih napada na tebe?
Od kakvih napada? Je l’ moguće da ima napada na mene? Bili su
kod njega Gorčin Stojanović i Nele Karajlić. I išle su te teze
- uvek na strani koja pobeđuje, pevao Titu, samoreklamer. I onda
sam se ja zamislio, jer Gorčin Stojanović definitivno pripada
toj ekipi za koju se i ja smatram, urbanoj. Iz iste smo priče.
Dopalo se to njemu ili ne, ja sam smatrao da smo mi na istoj strani.
I pomislio sam, ako on o tome misli tako, onda se verovatno treba
preispitati.
Do kog ste odgovora došli?
-
Došao sam do odgovora da svet ima svoja mišljenja na koja ti ne
možeš puno uticati, da se taj uspeh koji sam ja postigao i koji
postižem ne može oprostiti i da svetu ne možeš ugoditi. Moj aneks
te rečenice glasi da svetu i ne treba ugađati. Voleo bih da budem
svima po volji i voleo bih sad da objasnim i čitavu tu svoju priču
sa Slobom, jer svaku moju povezanost s njim smatram za ličnu uvredu.
Ta priča je možda formirana u samoodbrani svih onih koji su sve
te godine, dok je Sloba bio, vrlo lepo funkcionisali.
Na koga mislite? Ko je lepo funkcionisao?
-
Mi smo došli do toga da je ovo zemlja profesionalaca. Kad sam
pitao na televiziji zašto niko od vas nije rekao - nemoj da brišemo
Đoleta, možda će trebati - onda dođe odgovor: znaš šta, ja samo
radim svoj posao, ja sam kamerman, ili ja samo čitam vesti, ja
samo slažem te novine u štampariji. Ispada da svi samo rade svoj
posao i da smo mi zemlja teških profesionalaca, a propali smo
totalno. Ja sam svoj posao radio na taj način što su me skinuli
s programa, što su me jurili, što nisam imao pravo ni da se odbranim...
Za to vreme su drugi ljudi radili svoje poslove, igrali utakmice,
režirali predstave i sad im treba neko opravdanje - zašto mi to
nismo rekli. Znaš, ljudi ne vole da postoji neko ko im ukazuje
na njihove greške.
Nekada ste radili zajedno sa Željkom Mitrovićem. Srećete li
ga još uvek?
-
Nisam ga dugo sreo. Ja sam snimao kod njega u studiju jednu od
svojih vrlo dragih ploča koja se zvala „Jedan od onih života“.
To je bilo još vreme dok je bio Radio „Pink“. I komunicirali smo
vrlo lepo. Vrlo prijatno sam se osećao kod njega u kući. Međutim,
predaleko je to kasnije otišlo.
Kako mislite predaleko?
-
On je napravio tu industriju u kojoj se verovatno kod njega treba
najaviti, tražiti ga... Nisam nijednom bio na „Pinku“, u stvari
jesam jednom. Jovanina (kćerkina) premijera je bila u Beogradu,
pa su me slikali. Bez obzira na čitavu priču koju je on imao,
smatram ga kolegom i muzičarem, i raduje me što se „Pink“ modifikuje.
Još uvek tamo ima pola emisija koje bih ja kaširao, ali vidim
da ide.
Očekujete
li da ćete ponovo raditi zajedno?
-
Očekivao sam da će biti nekog kontakta, da će pokušati da me zovu
da izdamo ploču ili nešto. Međutim, od tih neregulisanih snimaka,
koncerata itd., kad je to bila jedna legalna piraterija, od onda
me nešto ne izbegava, nego ignoriše. Pretpostavljam, kako se stvari
odvijaju, možda ću se pojaviti na „Pinku“ jednom. Nisam nešto
čest gost na televizijama. Sloba me je potpuno odvikao od televizije
i ne mislim da je to loše.
(Nastavak
u sledećem broju)
|