Potpredsednik je najniza titula kojom se ovajdio neki od kumova

Dolazim do zastracujuceg podatka da novine ne cita niko osim onih koji se u njima pominju? Analizirajuci potpisana i ona providno anonimna reagovanja, zatim preporucene posiljke, SMS, kao i poruke koje su mi licno dostavljane na vrata, otkrio sam da samo jedan od Pomenutih nije reagovao na ovu kolumnu. Moram nazvati coveka da ga pitam da se nije nesto uvredio kad ne zove da preti?

Ja sam, u stvari, zamislio da sve ovo pisem zbog Nas, a ne zbog Njih, ali tek to nema smisla. Vecina Nas ionako jos uvek misli kao i Mi, i sve Nam je odavno jasno, pa se preko mojih reci predje letimice, kao preko onih prvih stranica uputstva na kojima se objasnjava da masina bas i nece jako pravilno raditi ako je prvo ne ukljucis u struju. No, ovog puta cu Nas ipak pomenuti, i to pod punim imenom, to mi je jedina nada da Nam se mozda i Mi napokon javimo? Uostalom, ovih dana, imamo godisnjicu, ne slavimo je, samo je imamo. Eto povoda da Nas se malo setimo...

Prosle su, naime, tri godine od Naseg poslednjeg susreta s Nama. Tri godine koje nista ne predstavljaju ni u Slavnoj Proslosti, ni u Svetloj Buducnosti. Tri godine koje se broje jedino u ovim zivotima...

Na prvu godinu se uvek moze vaditi time sto je to tek prva godina. Pa i na drugu, uz malo alhemije i retoricke vectine. Ali za trecu se konacno mora priznati da je vec treca. U ovim uslovima zar vec treca godina, ili zar je moguce vec treca, stavise...

Klinci iz Otpora pozvali su me tada na Trg Republike. Predstavljali su se uvek samo imenom ili nadimkom, i uglavnom sam mogao da ih prepoznam jedino po liku. Ali sam zato mogao da ih prepoznam i kad ih vidim prvi put...

Obecao sam jednom da cu u Beogradu pevati tek kad Beograd bude slobodan, podsetili su me? Pa, da li je slobodan, pitao sam? O, veceras jeste, odgovorice. E, pa da ne bude samo veceras, rekoh...

I pozirali smo te pobedonosne veceri zagrljeni, Milan Sent Protic, Zoran Djindjic i ja. Neki od Osmeha, poludesno ispred nas, uzvikivali su moje ime, i pozeleo sam da se otmem iz zagrljaja i uklizim pred njih kao igrac koji oseti u kom pravcu mora da potrci kad zabije gol, ali ono sto Igrac shvati kao navijanje, Politicar shvata kao skandiranje. Pozornica je visoka samo par metara, pravo cudo kako mnogi dozive tako burne vrtoglavice na njoj?

Eto, Djole, dospeo si i ti u istoriju, dosapnu mi Zoran jetko. Ne, Zoki, to ste vi svratili u istoriju pa ste me tu zatekli, odgovorih. Sa radio "Dunava" zvali su da iste veceri sviramo i u Novom Sadu, gde nas je pred Gradskom Kucom do jedan po ponoci cekalo dvadesetak hiljada Nas. Jednog dana, kad severac na sve strane razveje pepeo ovog tamburasa, dici ce se neki genijalac sa predlogom da koja od brzopleto dodeljenih ulica bude promenjena u sokak sa mojim imenom, ali fala lepo. Ja sam vec dobio citav Novi Sad, i te noci, i dva dana kasnije, kad je grad poslednji put licio na praznik. Na kraju koncerta bulevarima su se vozali nepregledni gazdacki svatovi, i sirene su vec uveliko tandrkale u ritmu najvecih sportskih pobeda kad su se na scenu iskrali i politicari, ali to je vec pitanje vaspitanja, koje vodi do jednostavnog odgovora da li si uzrok necega, povod za nesto, ili samo deo svega toga?

Sto se mene licno tice, deo svega toga ponosno sam bio i narednih dana, kad smo svirali u Valjevu, Kragujevcu, Nisu, a ponos mi se, uzgred, i zaturio negde na obilasku improvizovanih barikada, verovatno kod Koceljeve, ili joc bolje kod Preljine, tamo je bas struckalo i prasilo...

Uglavnom, ne vidim nacina da zdravicu odrzim pognute glave...

Na Zoranovoj sahrani nisam bio, nisam zeleo da upadam u oci kao jedan od retkih koji mu nije kum...

Kad smo vec kod kumova koji su se onda motali iza scene, i pomalo po sceni, majstorima ne ide lose, cim je podpredsednik najniza titula kojom se ovajdio neko od njih...

Sto se tice Nas, na Nas sve redje i redje nalecem, sto kanda i nije tako lose...

Zbog dugih sivih usiju koje mi izdajnicki vire ispod kacketa, sve mi je neprijatnije da Nam pogledam u oci...


30.09.2003. Blic