Lazni fenomeni poticu lazna objasnjenja. Ipak, Budenova analiza "fenomena Balasevic" (Politicki efekt placipicke, Arkzin #6) sadrzi paradoks: premda Balasevic nije fenomen, Budenovo je objasnjenje toga "fenomena" tacno. Nazalost, ne i dovedeno do konacnog rezultata, koji bi Balasevica raskrinkao kao pojav ovom trenutku i prostoru posve prirodjen, nimalo iznenadjujuci i unikatan. Pokusat cu pojasniti ovaj paradoks, usprkos opasnosti da ovo pobijanje "fenomena Balasevic" bude prepoznato tek kao dokaz vise tog nazovifenomena.

Nema sumnje da su u pravu Balasevicevi obozavatelji koji tvrde kako on zaista govori/pise/pjeva ono sto misli/osjeca/misli da osjeca. Ali, nije li sve to odvec vjetropirasto ("Jos sam onaj isti vetropir", kako li vec)? Primjerce, u razgovoru objavljenom u Arkzinu (stara serija #81), povodom mariborskog koncerta decembra 1996., Balasevic tvrdi kako je "kad je krenula sva ova prica" on "u multinacionalnom Novom Sadu imao kodeks" stovanja svake nacije. Nazalost, u multinacionalnoj Neoplanti tada, izgleda, nedostajase Albanaca i Slovenaca koje bi kodeks obuhvatio, ter se Balasevic u romanu Tri posleratna druga ne usteze napisati: "Povod za sve bilo je Kosovo. Zlo je tamo. Nakotili se dosljaci iz susednog mraka, iz zemlje bez istorije, bez ptica, bez slikara, balerina, violoncelista... I to je nesretan narod, ne kazem, ali nismo mi krivi sto su uvek bili nesretni, i ne znam kojoj budali je palo na pamet da ih usreci bas sad, i to ovde, kod nas.". I: "A iz Ljubljane je ispaljena signalna raketa covecanstvu, u vidu moralne podrske ugrozenima... Jebo te zajc, a ja mislio da nema vecih cinika od druzine zvane Treci rajh... Slovenci su cetrdeset i koju godinu tretirali 'juznjake' kao gubavce, ljubili ih za Novu godinu kroz najlon kese i rukovali se s njima srdacno u gumenim rukavicama, ali cim su nanjusili kraj Jugoslavije dobili su iznenadan napad bratstva i jedinstva..." . Niti puno desetljece nakon sto je otkrio kako je, eto, najveci nacisticki grijeh cinizam, ter kako su Slovenci to nacisticko postignuce prevazisli kao od sale, vjetropir-s-kodeksom mi iz cinicnog Maribora porucuje kako, ipak, ne treba uopcavati. Uopcavati sta, koga? Pa, eto, te Srbe koji su - za razliku od silesije klon-identicnih cinika i neovioloncelanih mracnjaka - "strahovito raznovrsni. Nikad ne mozes neke vojvodjanske Srbe, pravoslavce, usporediti s nekim iz Knina, Leskovca ili Sumadije. To su civilizacijske razlike." Pravi svesrpski the clash of civilisations!

Vjetropirasto je tog decembra Balasevic tvrdio i kako u Sarajevu vise svirat nece. Zasto? "Toliko ruznih scena smo videli tamo." I jos: "Nema boja, nema ptica, muzike." Koliko je ovaj koloristicko-ornitoloski izgovor smislen, svjestan je i Balasevic ter ga se, objasnjavajuci potom kako mu "ne pada na pamet doci u Zagreb", ne usudjuje ponoviti. U Zagreb, po farbama i ticama opceznan, on naime nece doci sa posve drugih razloga: ne zeli on tamo nikoga "iritirati", niti zeli da neko na njemu "pravi svoje politicke poene". Konacno, njegovo je "poimanje casti posve drukcije" (od cijeg?) i "ta cast ni u jednom momentu nije bila izneverena." Sto ne znaci kako, vjetropirska ta cast, jednom iznevjerena biti nece: "kad budem stariji, kao Frank Sinatra", "ako budem dobrodosao", itd. Premda ovakvo prenemaganje danas ne upraznjavaju niti seke sa cardas-nogama, ono ima suptilan ucinak - i Balasevic sit, i hrvatski mu obozavatelji na broju. I pritom ne slute: kad se u sretan cas Balaseviceva satra razapne na hrvatskom tlu, bit ce to ponajmanje zbog njih. Desit ce se to kada hrvatska vlast, poput bosnjacke, dokuci kako se ono sto nudi Balasevic ne razlikuje mnogo od onoga sto nudi ona sama. I kad uvidi kako ju Balasevic, glede najveceg broja pocinjenih grijeha, jedino moze iskupiti!

Nakon Sarajeva i Zagreba Balasevic vjetropiriti pocinje i o Vukovaru. Da pjevat tamo nece, Balasevic i ne pominje. Ideja je, biva, tako ocito neumjesna da niti ne vrijedi trositi vrijeme i "sapiens" (Balasevicu inace mio izraz) na izmisljanje razloga raznih. No, jedno je sigurno: "Vukovar mora ostati kao spomenik. Ja razumem sve pokusaje i nakane da se restaurira i da se u njega vrati zivot, ali treba ostati kao jedinstveni spomenik na teritoriju Evrope, da se vidi sta su tamo ucinili. Mozda zvucim malo konzervirano, ali ne treba dirati to mesto, (...) tragicno i kobno. Zivota tamo nema."

Nakon ove izjave o Vukovaru postaje zorno kako su izjave o tri grada zapravo simptomaticne. Jer upucuju na glavnu odliku Balasevicevog/balasevicevskog "sapiensa": teznju za zaustavljanjem, smrzavanjem, dehidracijom, plastificiranjem, usoljavanjem, balzamiranjem, kako zelite: princip - konzerviranje - je isti, sve su ostalo nijanse. Cak je i vetropirost posljedica konzerviranja: kako niti vrijeme, niti zbivanja ne haju za Balaseviceva htijenja, to ovaj danas nastoji konzervirati danasnje, bas kao sto je jucer pokusavao s jucerasnjim, itd. Stoga se Balaseviceva pretproslogodisnja izvala o Sarajevu i Balasevicev ovogodisnji koncert u Sarajevu uopce ne ponistavaju! "Mozda zvucim malo konzervirano", vajka se Balasevic. Oh, ta mani, Djordje! Upravo suprotno: ti zvucis posve konzervirano, hermeticki zatvoreno, vakuumirano. Kako u interviewu, tako i u pjesmama. Koje konacno daju i glavni objekt balasevicevskog konzerviranja. Iz perspektive Budenovog teksta, taj je objekt cutnja znana kao nostalgija.

Miljenko Jergovic je jednom zgodom napisao kako nostalgija nije zal za prosloscu. Vec: zal za sadasnjoscu koja bi imala biti najpozeljnijim mogucim ishodom proslosti. Balaseviceve pjesme kao da slijede ovu definiciju: ne vape one toliko za prosloscu, koliko prizeljkuju nesto udobniju sadasnjost. Nevolja je (istina, ne i za Balaseviceve obozavatelje) sto bi lagodna ta sadasnjost trebala biti ishod nepostojeceg, nemoguceg, fantazmatskog. "Ganutljivost" Panonskog mornara ne potjece iz cinjenice da se Panonskim morem nije plovilo, nego da se nikada nije niti bilo u prilici ploviti. Sta se to zbiva u Lepoj protinoj kceri ter se ova pjesma navodno ne moze saslusati bez da ti suza krene? Ne zbiva se apsolutno nista: odnos izmedju mladjahnog voajera i lokalne ljepotice moguc je koliko i jedrenje pliocenskim vodama.

Dakle, Balasevicu sklona masa ne place jer se u njegovim pjesmama nije zbilo nesto sto se imalo zbiti, ma je krenulo krivo: okrutnost sredine, koban nesporazum, zlo oko, bolest, izdaja, mahnitost i ine stvari zbog kojih tugovati mogu, da prostite, ljubitelji Shakespearea. Cmizdri ta masa zato sto se nista nije niti moglo zbiti, eda bi se to nista ipak zavrsilo krcmom, gubitnickim partijama karata, damama sumnjivog morala, dakle u mizansceni svakog novokomponiranog hita koji drzi do sebe.

Cutnja koju Balasevic trpi i koju zeli podijeliti sa vjernom mu masom prevazilazi, dakle, i jergovicevsku nostalgiju. Dade li se taj titraj duse uopce imenovati? Nostalgija - nije. Tuga - ne! Ali, ne nudi li sam Balasevic naziv za zacudnu tu bol: D-moll! Specificna vrst zala koja nastoji konzervirati: sobu nepospremljenu po djevojcinu odlasku ili Vukovar. Kako Balasevic osobno doprinosi konzerviranju? Dakako: nepjevanjem! Zato danas niti u Sarajevo, niti u Zagreb, ali ako se stvari jedared izmijene - nova cast!

No, sam Balasevic nikad nece biti taj koji ce pokusati izmijeniti stvari, nikad nece preuzeti inicijativu, ne, nikad ponuditi nesto skandalozno i provokativno poput koncerta u gradu bez peradi! Zasto? Zato sto bi to znacilo "iritirati", a Balasevic ne zeli nikoga iritirati. Potom, jerbo je on, oh, tako nemocan, neutjecajan, crno ispod nokta: "ja sam jedan tamburas obicni, nemam nikakve kompetencije, nemam kljuc od nekog detonatora, ne drzim centrale, benzin." Balasevica i osobe koje vole njegove pjesme dozivljavati kao svoje, njih lome vali, nose ih struje, oseke, plime. Oni se ne daju, oni se opiru, ali nikakvim potezom, pokretom, odluke, nego konzerviranjem, istrajavanjem na nepomicnosti, mrtvilu, stasisu. Oni vjeruju kako je za otpor dovoljno to sto jos ih ima! I zasto bi se, slabasni i jadni, oni tu nesto kurcili, opirali tudjim naredbama i upinjali oko svojih prava kada neko to odgore vidi sve, povlaci konce, igra se, postavlja na pravo mjesto svako dobro, o zlu da se i ne govori?

Zasto su Balasevic i pristase mu prvaci pasivnosti? Kako im je poslo za rukom od toga naciniti "rutinsku stvar"? Zato jer im se "sapiens" tako divno oslanja na fatalizam stada. Kopitarskog. Zao im konja! Znate vec, sibani i psovani ti konji zasluzuju bolju sudbu, ali, avaj, siroti i sirovi, vjecite zrtve, nista ne mogu uciniti da im bude bolje. Za razliku od drugih, konja na tudjoj strani, koje - premda su pobijeni, silovani, klani-nedoklani, raseljeni, nestali, sludjeni, izgladnjeni - ne treba zaliti jerbo su mogli donijeti svoje odluke, presuditi o svojoj sudbi, izabrati gospodara koji ne poteze kandziju svako malo. Pravo da budemo konji imamo samo mi! Mi, zrtve! Nase su se cure poudavale, nasa su mora otekla kroz klisure, sta je dakle ostalo nasoj prostoj kopitarskoj dusi slavenskoj? Ostala je titula zrtve neodgovorne za svoj udes i ostao je D-moll. Zato pusimo u trube, lupajmo u tambure i talambase, potegni, Cigo, cemane! D-mollirajmo, umjesto da demoliramo!

Zasto pobrojane odlike "fenomena Balasevic" tako opominjuce slice odlikama sadasnjih nacionalnih demagogija? Juznoslavenski nacionalizmi polucuju uspjeh jer se obracaju - kako primjecuje Rada Ivekovic, pisuci o Konstantinovicu - "bezlicnoj generaciji ne-subjekata", djeci palanke. Ne obraca li se Balasevic istoj skupini? Uostalom, nije li i on, gradsko dijete zadivljeno i dobrim dijelom poistovjeceno sa paorstinom, upravo olicenje sina palanke, utjelovljenje "tog gotovo-gradjanskog-drustva koje ima jos duboke korijene na selu s plemenskim referencama (spremnim da ih rekonstruira), ali je vec deklarirano zivotom i radom u gradu" (Ivekovic)?

I sam Balasevic nehoticno potvrdjuje kako s nacionalnim oligarhijama zapravo dijeli zajednicku ciljnu grupu. Opisujuci kako mu "razne delegacije" hoce preoteti obozavatelje, on tvrdi: "U Beogradu na moje koncerte dodje trideset hiljada ljudi. Ja imam najbolju publiku i znaju (razne delegacije - op. N.J.) da bi na taj nacin mogla da se izmanipulise. Zato su i zahtevali da se regrutujem, jer pazi - Djole, ako je taj dobri decko u uniformi, pa onda mogu svi." Toliko Balasevic o stamenosti svoje, uostalom najbolje publike. Demagogiji podlozna masa je demagogiji podlozna masa, ma koliko ona cmizdrava bila.

Oslonjen na takvu masu, Balasevic se samo najrigidnijim nacionalistima moze priciniti kao "ponovno ozivjeli fosil iz jugoslavenskih pradavnina" ili "fetis jugonostalgije" (Buden). On je prezivio zahvaljuci bezmalo istim sredstvima i metodama sto ih i oni rabe: sentimentalizmu, viktimizaciji, konzerviranju, fatalizmu, pozivanju na cast i askurdjela, istrajavanjem na rutini manjeg otpora. Nezainteresiran za subjekt, za cinjenice, za iskustvo, za tragediju. Demolnim cutnjama i konzervansima sklon.

I kao takav - nimalo fenomenalan.