^{:::      :::::}::::::......    ..+ .. Pisu: Steva C. & Batula P. / intelektualna kooperativa "Salas u malom ritu"  '  ar k zin #6 1998.

^{++........      ..}.....:............:.:.:.:.:..^...............::::+----_-__'''.......::::::::.

Bili jednom Zed i Grga. Onako, radoznali momci, veselili se zivotu. Premda je Zed vec pomalo usao u godine nije mu nedostajalo avanturizma koji je bio Grgino drugo ime. Zato uistinu nije bilo tesko pretpostaviti kakav ce izazov za njih predstavljati odlazak u Sarajevo na prvi koncerat jedne srbocetnicke zvijezde (pfuj, jebomupasmater!). I tako, pod okriljem noci, da ih netko ne bi opazio u toj ulozi, krenuse oni put Ponosne. I to, zahvaljujuci poduzetnosti legende hrvatskog rock-turizma Sinise, kracim putem: preko Osijeka - i evo ti njih za samo osam sati u Brodu, gdje je igrom slucaja majka rodila Zeda, Zeda kojem se srce razgalilo kad je shvatio da ce nakon sedam godina pohoditi mostom za Brod Bosanski (samo njega, nepravde li, nece docekati kao onog Djoleta). Istina, Brod se sada zove Srpski, ali sve su to ionako zemljaci, nitko ne prica na cirilici. Dezurni se Mile nije mogao cudom nacuditi njihovom busu SI-registracije, no docim su ga uputili u situaciju, odao se kao vispren glazboznalac: "Aaaa, Balasevic, lijepo pjeva bogami...". Njihove suputnike bez putovnice ta je kritika kostala 50 maraka, jer agencijski kurir brzo se vratio s porukom da Mile "hoce da ga podmitimo".

"Pedeset maraka?" zacudjeno ce zenski glas sa zadnjih sjedista "Pa moja Vesna se udala za 50 maraka!".

I taman sto su krenuli dalje lagano se truseci u stilu firme Krstic i sin, ustavi ih kilometar nize palica revnog pozornika. To ce ih stajati dodatnih 20 marki, pojasnjava dezurni organ: "Prebrza voznja u naseljenom mjestu". Treba li reci, bila je to pustopoljina, s nicim osim nekoliko bivsih ognjista, nekoliko mrsavih krava i jednom rusevinom rafinerije nafte dokle ti pogled seze. Tjah!

I idu ti oni tako dalje, prodjose Derventu, prodjose Plehan, kadli moj brate, evo ti njih vec u novom entitetu, a kad tamo na razmedji kultura onkraj Doboja stoji tabla, a na tabli pise: "ZABRANJENO JE PROVOCIRANJE OSOBA IZ DRUGIH ENTITETA". Hm, izniknula cudna suma, misle si oni, fine smo auto-skole izucili, al za ovako nesto jos nismo culi.

Sarajevo, najmiliji grade, prekrasan je osjecaj ulaziti u te nakon svih tih godina, zvjerski prehladjen i mrtav neispavan, dok na Radio Jovanu svira simpatican miks sumadijskog rokenrola i Spajs Gerli. I onda konacno sjednes (da sjednes - stanes) u tramvaj koji izgleda poput kakvog indijskog voza gdje ljudi vise sa svih strana, i evo ti njega: tetovirani bivsi zatvorenik trazi karte. Grga i Zed se samo znakovito pogledase i isukose lijepe njihove osobne uzdajuci se u diplomatski imunitet, nu ne jebe to ovaj ni pet posto. Nego ce ti on: idemo mi u policiju, ako nemate 15 km (ne kilometara, nego konvertibilnih maraka, kuma). Jebo te, sta bi bilo da ih je netko ugledao u razgledanju plana grada - pa prvo bi ubili boga u njima, a onda bi ih bacili u cuzu "Midnight Express" kategorije. I nemojte misliti da se to nije ponovilo nekoliko puta i da nasi junaci nisu disali pedesetak maraka lakse - jadni opeljeseni, toliko im je i kila mesa ostalo na kostima - skupa. Zato hvala ti Boze sto si nam dao ZET i babe kojima mozes opsovati sta god hoces, jer ne dolaze u timu, ne ulaze u bas svaki tramvaj, ne nose mrk pogled i nisu nabildane. I onda su ovoj dvojici jos rekli, zamislite: "Samo vi nama dodjite opet, volimo mi kad vi nama dodjete!" Sta je, faco, ajde uteci revizoru, ha? Eh, zahtjevan je to sport, ali lijepo je znati da Olimpijski grad jos uvijek s ponosom nosi svoj nadimak.

Eh, jadan Grga, jadan Zed. A to je bio tek pocetak muka: nakon sto se do groba naklone Nesi koji ih je udomio i plemenitoj Ingi koja ih je jadnicke vodila uokolo za ruku, zamolit ce ih da im oproste i onda pljunuti istini u oci. Drazestan je stancic nasih dobrotvora smjesten u zgradi koja teret milenija ne podnosi bas najbolje: umjesto cvijecem, okruzena je brezuljcima smeca koje stanari, unatoc postojanju kontejnera, radije bacaju kroz prozore apartmana. Zatim, od postanskih sanducica ostao je samo tuzni podsjetnik, pa se jadan postar mora penjati dvadesetak katova. Moze i liftom, ali bolje ne, jer znate taj se nekako vise krece u smjeru lijevo-desno, nego gore-dolje. Struje naravski u hodniku nema, pa vracate li se kasno, ne preostaje vam nista drugo nego nakon pola sata skupljanja hrabrosti pribjeci Bred Pitovoj "Seven" metodi taktilno-iluminativnog dozivljaja prostora. Voda naravno radi dvokratno: od 7-12 ujutro i od 17-22 uvecer, pa svaki posten rocker tamo mora ostati prljav kako mu vec i prilici. Zed i Grga, moramo priznati, iz tog postapokalipticnog okruzja vratili su se ocvrsli i preplanuli, pravi boyz n the hood, sta da vam pricamo.

Pogledajmo sada kako izgleda jedan prosjecan sarajevski odlazak u jutarnju kupovinu:

(ZED ulazi u obliznji megamarket, pogledom trazeci kakvu ukusnu pastetu. Takve, naravno, nema. Zapravo ima, ali u konzervi. Ali nema otvaraca. Pa se odlucuje za parce sira i pristojnu podrigusu.)

PRODAVACICA (plava, brate, sisata): Jel moze 17 deka?

ZED (koji je trazio 10 deka): Pa, ne znam hocu li imati para...

PRODAVACICA (ispizdjeno): Pa, dobro, vec sam narezala! Sta cu ja sad s tim?!

(Nakon sto je skruseno prihvatio 17 deka, ZED se okomio na podrigusu. Ali onu na koju on pikira, ne moze da se dobije, jer ide samo u komadu. Jedina koja se moze rezati je neka zelenobijela i osusena, ali ajde de. Uzeo je on jos i cokoladu i mlijeko i He-He-Helmans, pa sve skupa kosta 5,70 km.)

PRODAVACICA (zamisljeno): Hmm, sta da ti dam za 30 feeeniga? (zvjerkajuci uokolo napokon spazi...) Evo ti dva lizala!

ZED (naivno): Moze!

PRODAVACICA: Nego da moze!

(Rijec je, naravno, o "kupujmo tursko" proizvodima.)

ZED (sad vec sasvim ponizno): ... a jel bi mogao dobiti vrecicu?

PRODAVACICA (uh, grudi joj se vec nadimlju): Kako da ne!

(Posegnuvsi rukom ispod pulta, PRO napokon iskopa iz osobnog arhiva polovnu kesu koja jos smrdi na ostatke jucerasnjeg smudja, a ZED se sav pocascen zahvali i brze-bolje utece. Nakon sto mu na kiosku baba ponudi da uzme pet kifli umjesto jedne, a sve joj redom vec ispale na pod, ZED ozbiljno razmisli o povratku u domovinu. Sav sretan sto ce pocastiti gladnog GRGU, pojuri liftom malo prebrzo, pa se ovaj kurva zaglavi.)

Glas FATE KERLE (zene NURAGINE, radoznale komsinice): Ajde sprat gore ili dole pa ce se odglaviti!

To make a long story short, pojeli su sve to Zed i Grga, al nije bilo dovoljno, pa su na Bascarsiji kod "Zelje" maznuli svaki po velike cevape (15 komada + kapula + rezervna lepinja = samo 6 marki!) ispod gigantskog portreta Alije i Harisa dok je radio vrtio novi veliki Neckov hit "Da se ubijem".

Hej, hej, jebes zemlju koja Bosne nema!

In fact, Zed i Grga su se tako dobro proveli da su se koncerta sjetili tek kad su sisli sa stanice u Zagrebu, pojeli mastan burek s mesom i popili gajbu piva mlakog, crnog. "Jebote, sta cemo sad, nemamo tekst!" zavapi Grga. Zed ga samo smireno odmjeri, pa mu rece: "Ajde, Grga, sta si se usro, bila su ona dva idiota sto pisu za besplatno, mozemo njima maknuti reportazu!"

E, odlicno! I bi tako.