Eto, i to smo docekali. Zazmirimo li na cerge ulicnih prodavaca koji vam na svakom uglu pokusavaju uvaliti sve: od iznosene odjece do buketa plasticnih ruza, odvratimo li glavu od smrtno ranjenih zgrada i onih koje i netaknute izgledaju grozno, Sarajevo jos uvijek dise, iako ponesto nagrizenim, plucima nju primitivsa, Nadrealista i Pusenja: "Ej, jarane, jarane, jarani smo mi...".

Istina, pjevalo se u Skenderiji 7. i 8. veljace "Krivi smo mi", ali cinjenica jest da su Sarajlije ostali jarani. Zvuci nevjerojatno i beskrajno naivno, no tako stvari stoje: Balaseviceva da "ratovi prolaze, a ljudi ostaju" ne moze naci bolje potvrde nego u Sarajevu koje svakog dana docekujuci povratnike s Pala, ili povratnike iz bivse drzave poput njega, kao da nema vremena razmisljati o oprostu: on se dogadja sam od sebe. E, bas zato Balasevica jos dugo, dugo necemo vidjeti u raju na zemlji - ma koliko neki to htjeli, a drugi se poput Elvisa Kice Slabinca ili "Samo preko Paola mrtvog" Sfeccija gnusali toga, nece vam on u Zagreb. Ne zato sto su ovi drugi utjecajniji, nego jednostavno stoga sto Hrvati od stoljeca sedmog naovamo nikada nisu bili jarani niti zemljaci, kako Sarajlije oslovljava njihov gost.

Zvalo se to mitteleuropeizam ili malogradjanstina, cinjenica je da bi se mi u jagnjecoj kozi osjecali, sto bi reko doktor Kronja, "nelagodno kao krme u Teheranu" - puno su nam drazi turisti, nego neki novi pilgrimi. Zato je spoj tulumaske nostalgije za zivotom izgubljenim u devetnaestoj i one za drzavom u kojoj se zivjelo na staklenim nogama (ali bar ne na koljenima, dodala bi moja mama) i dvadeset godina kasnije dobitna kombinacija Balasevicevog cirkusa. Mislim, znate l' pricu o Vasi Ladackom? Tko je ne zna! Istina, sve su to toliko puta prezvakane svi se momci pozenise, a ja osta sam epizode: covjek se vrati iz vojske ili bogznaodakle, a Ona se udala za drugoga - no, kao u Hollywoodu, gdje je vec svima odavno jasno da bed gajs na kraju gube, to pricu ne cini nista manje uzbudljivom. To sto smo mi navikli na prostituciju slicnih ravnicarskih motiva uz prebiranje tamburice i arlaukanje o konjima vranima, samo uvecava vrijednost Balasevicevog izricaja. Jer, iako smo mahom izvan-zemljaci, prezivjela je u nama Hrvatima ona cudna zvijer sto nas svjesno tjera u fino brusenu mizeriju, na istoj razini, cini se, na kojoj su Englezi nekoc cmoljili za Smithsima. I to je u redu, jer ma kako mazohisticka, zabava uz Balasevica jedna je od boljih na koje mozete naici u ovim (i onim) krajevima. Svatko tko svojom glazbom cini da se ljudi (tocnije, njih 20 000 u dva dana) naprosto osjecaju bolje, vrijedan je naklona - ako ne umjetnickim, a ono barem manipulatorskim sposobnostima. Priznajem, tesko bi mi bilo zanemariti neke slatke trenutke koji su i promatraca poput mene pogodili ravno u srce: zaljubljenim ludama uvijek ocaravajuce "Miholjsko leto", sarmantne postarije dame "Uticaj rodjaka na moj zivotni put" i "Ostaje nam to sto se volimo", opce mjesto studentskog sevdaha "Provincijalka", izvrsno odsvirana "Remorker", drazesna "Lagana stvar" i naravno, prvi yu-pop-hit svih vremena 'Mirka' s umetnutom impersonacijom Milosevica na koju publika svrsava bez pardona. 'Regrutska', pak, pjesnikovo vidjenje one dobro znane "Moj Milane kad u vojsku podjes..." u Sarajevu zasluzuje posebno istaknuto mjesto, zahvaljujuci simulaciji bregovicevsko-dragacevske puhacke dionice na koju Sarajevo u novokomponovanom transu dize ruke u zrak. "Lako je podici ruke, dizite glave deco" dobacuje im Balasevic.

U nepatvorenost osjecaja Bosanaca ne treba sumnjati - zvijezda veceri, ne bojte se, zna svoj posao. Jer kvragu, cak me je i "Lepa Protina kci" uspjela podsjetiti odakle dolazim, sto malo tko moze (istina, Dukati su tu nesto pokusavali, no oni su malo manje pismeni, pa Tenu udaju u samo sest stihova). Samo vjesti znaju iskoristiti patetiku na nepatetican nacin - Balasevic ju je, dapace, izvrnuo naglavce i pretvorio u svoju licnu kartu. No, u devet sati bosanskog koncertriranja, uspio se triput poskliznuti sa zice i pasti na krivu stranu: prvi put pjesmom "Zivot je more" (sto nije nista novo, ali ni pjesma nije nista bolja nego nekad), zatim izvodjenjem "Da rata ne bude" (cak i ako je rijec o ironiji, tamo joj nije bilo mjesto), i naposljetku posve nepotrebnim citiranjem vlastite izjave kako su mu Slovenci sjebali drzavu. Ali, nema veze, Sarajlije su i to, kao i cijeli koncert, ekstaticno popusili.

No "slovenska" je tek jedna od brojnih Balasevicevih izjava koje su tu da se prepricavaju u ponudjenim kontekstima, a koje nuzno i ne moraju biti u suglasju, nego ih pjesnik lagano moderira ovisno na kojem se katu rusevine solitera trenutno nalazi.

Nedvojbeno, Balasevic je puno pametniji nego sto curice koje vriste u prvim redovima uopce zele znati. Zato nije cudno sto se na konferencijama za novinstvo uspjesno nosi sa svim zlocestim pitanjima: poput pravog diplomata, on odgovore vec odavno zna napamet. Ma kako odricao takvu ulogu, Balasevic je daleko najpopularniji politicar one Jugoslavije.

Ne prolaze samo ratovi, nego i drzave, pa zato on poput kakvog Ivana Bezemljasa uvijek rado podsjeti na otadzbinu ljude koji, jelte, ostaju. Ovako imamo Djoleta Zabavljaca, Djoleta Dobrog Pjesnika i sve u svemu Dobrog Covjeka Djoleta - nekoga, dakle, komu uistinu nije tesko povjerovati. No koliko je tu jos Djoleta i slazu li se oni sa svojim glasnijim cimerima, samo on moze znati. Sto on stvarno misli o Jugoslaviji, a sto o Vukovaru, sto o svojim sljedbenicima, a sto o svojim kriticarima, vjerojatno zna, osim njega, samo opjevana mu supruga Olivera.

Jedino pitanje koje u ovoj debelo romanticnoj prici ostaje bez odgovora jest rok trajanja ovolike popularnosti. Hoce li Balasevic ostati toliko zanimljiv raji i kada se vrate neki drugi pajaci, oni cije su price jednom davno u jednoj izgubljenoj zemlji bile daleko lakse intonirane? Pa cak i ako se dio publike presalta na svoje istinske, vise mainstream, manje hrabre heroje - nema veze, sve su prave ljubavi ionako tuzne.

Sve se menja i sve tece, covece! Istina, no bit ce da ima nesto i u onome the more things change the more they stay the same.