Politicki efekt placipicke
:::      :::::::::::::::::::::::::..........        ..+ .. B oris   B uD EN  '  ar k zin #6 1998.
++........      .......:............:.:.:.:.:.................::::+----_-__'''.......::::::::.

 

Svi se slazu da je Balasevic fenomen. Ali nitko ne zna cega! Je li on ostatak proslosti, nekim cudom ponovno ozivjeli fosil iz jugoslavenskih pradavnina, ili je tajna njegova neosporna uspjeha u superprilagodljivosti novom vremenu? Je li taj Balasevic dakle svjedok nase sadasnjosti, propjevali duh vremena, mozda cak vjesnik neke nove buducnosti ili tek fetis jugonostalgije cija je sva atraktivnost suvenirske naravi, u sjecanjima na bolju proslost koje ova postjugoslavenska megazvijezda umije svojim pjesmama iznova probuditi u ljudima?

CRY BABY + "Svidja nam se. Volimo njegovu muziku. Njegove pjesme nas poticu na plakanje", izjavljuju dvije tinejdzerke iz Splita, upitane zasto su dosle na koncert u Ljubljanu. Jedan nesto stariji muski posjetitelj objasnjava: "Samo je pitanje vremena kada cu se rasplakati - na pocetku, sredini ili na kraju koncerta". Zasto placu ovi ljudi? Za cim rone te svoje suze? Za bivsom drzavom, Jugoslavijom? Je li moguce da je sjecanje na zivot u toj propaloj Jugoslaviji danas tako intenzivno prisutno i u tinejdzera? Cmizdre li i oni za izgubljenim privilegijama komunistickog sistema, za mocnim polozajima koji su im s demokracijom i nacionalnim oslobodjenjima oteti? Zar i ovi sasvim mladi ljudi ne mogu zaboraviti Tita, nakon cije smrti su se rodili, ni sve one blagodati samoupravnog socijalizma koje su vec kao djeca nadzivjeli? Zar su jugoslavenske osamdesete sa svojom inflacijom i stagnacijom, politickom, moralnom i intelektualnom dekadencijom, s Kosovom, s novim nacionalistickim masama i njihovim hohstaplerskim vodjama, tako savrsen okvir za reminescencije na sretno djetinjstvo? Apsurdno je danasnje tinejdzere optuzivati za jugonostalgiju. Balasevic nije, sasvim sigurno, fenomen jugonostalgije kako bi htjeli njegovi politikantski kriticari. Ali nostalgija je tu. Ondje gdje se u prvi plan progurao ovaj raspekmezeni, u suzama razmoceni kic-sentiment, na djelu i ne moze biti nista osim nostalgije.

DE NOSTALGIA VULGO + Ali sto je zapravo nostalgija? Najprije, ona je nesto upravo trivijalno sveprisutno u zivotu ljudi od davnina do nasih dana, a povrh toga, u kulturnom vidu i pokretacki afekt najvecih umjetnickih djela covjecanstva. Jos je Odisej Homerov stvoren kao junak nostalgije. Na njene tragove naici cemo posvuda u evropskoj kulturi i civilizaciji. Ona je na neki nacin i sama evropsko kulturno dobro. Od sedamnaestog se stoljeca medjutim nostalgija osamostaljuje kao neka vrsta psihicke bolesti, kao takozvana "svicarska bolest" (Heimweh). Bolnoj ceznji za dalekom, ponekad nepovratno izgubljenom domovinom podlijegali su tada veoma cesto upravo svicarski vojnici na sluzbi u inozemstvu. O tome kako razorno moze djelovati nostalgija na drustvene veze, posebice na kompaktnost vojnih postrojbi svjedoci nam jos Russeau. On 1764. opisuje slucaj svicarskih placenika u Francuskoj kojima je pod prijetnjom strijeljanja bilo zabranjeno pjevati u sluzbi pastirske pjesme iz domovine, "... jer su one koji bi ih culi, ove pjesme navodile na plac, dezertiranje ili cak tjerale u smrt." Da je Balasevic fenomen ove vulgarne, kulturnopovijesno sveprisutne nostalgije, tako nesto pomislio bi, da je ziv, Miroslav Krleza. On bi fenomen Balasevic najvjerojatnije opisao ovim rijecima: Od pamtivijeka place taj evropski covjek za svojim izgubljenim rajem, na brodu za Itaku, usiju zacepljenih voskom, gluh i slijep za svijet oko sebe slijedi on zov neke svoje Penelope, slama se od ceznje za dalekom domovinom u blatnim rovovima oko Meinza, za opsade godine hiljaduosamstoitrinaeste, kada je, kako kazu, nostalgija pokosila vise vojske no tifus pjegavac i neprijateljska karteca zajedno, grci se u suzama taj nostalgicni nesretnik evo vec drugo stoljece po evropskim psihijatrijama, pod hipnozom i ledenim tusevima, pod elektrosokovima i sedativima, pa sve do nasih dana kada u rusevinama sarajevskim, zgruvana medju bosanskim brdima, zaboravljena od Evrope, svijeta i vlastite buducnosti oplakuju djeca jedne izgubljene generacije sudbinu stanovitog Vase Ladackoga, pojave nestvarne, fantasticne, stvorene jeftinim opsjenarskim trikom iz kicaste ravnicarske melankolije koja se pusi iz zbunjene glave nekog tamo vojvodjanskog slagermahera. Tako bi govorio Krleza, o nostalgiji kao stimungu koji kao kob prati covjeka od pamtivijeka do nasih dana i o Balasevicu kao efemernoj nuspojavi ovog metapovijesnog osjecaja.

LOVE STORY + Ali svijet se u svojoj povijesnosti ipak mijenja, a s njim bogme i nostalgija. Krajem sezdesetih godina ovaj afekt otkrila je kulturna industrija i odmah nanjusila silan profit. U Americi naravno. Po romanu Ericha Segala snimljen je 1969. Love Story (Ali MacGraw & Ryan O'Neal). Ova mozda najbljutavija melodrama filmske povijesti najprije je prodala pet milijuna primjeraka knjige, dvadeset puta vise ljudi dovukla u kino dvorane, okrenula nezamislivu lovu na soundtracku i kompletno oblikovala modu s pocetka sedamdesetih. Da je netko tada anketirao ljude o razlozima zbog kojih idu gledati taj film vjerojatno bi dobio isti odgovor kao i u slucaju Balasevica: "Samo je pitanje vremena kada cu se rasplakati - na pocetku, sredini ili na kraju". Rijeke suza otekle su iz kino dvorana tih godina kada se, kako je pisao jedan evropski magazin, "sutljiva vecina pretvorila u rasplakanu". Time je u fenomenu Love Story vidio "izraz opceg povratka romantici", cistu nostalgiju dakle. Trezveni komentatori jos tada su medjutim upozorili na drustvene okolnosti pod kojima je doslo do ove nostalgicne euforije: na traumu vijetnamskog rata koja je duboko uzdrmala american way of life, na rastuci kriminal, pauperizaciju sirokih masa, besperspektivnost mlade generacije i tako dalje. Sentimentalna pricica o nesretnoj ljubavi mladog studentskog para izisla je u susret latentnoj potrebi za uporistem u nekoj cvrstoj emocionalnoj vezi izrazivsi na taj nacin pritajenu ceznju sirokih masa. Nema li slicnu drustvenu funkciju i ona tipicna Balaseviceva prica o momku koji se vraca iz vojske bas na dan kad mu se cura udaje za drugoga? Nesretna ljubav na pozadini ratne traume, kriminala, posvemasnjeg osiromasenja i sveopce besperspektivnosti. Ne lezi li dakle kljuc za razumijevanje fenomena Balasevic u americkoj Love Story, a ne u navodno strasno opasnoj nostalgiji za bivsom drzavom Jugoslavijom. Od 1972. nadalje nostalgija nije vise samo tradicionalno kulturno dobro, a ni samo neka vrsta psihicke bolesti, nego postaje opci kulturni stimung. Posvuda je prisutna u dobrima masovne kulture: od filma do fotografije, od mode do dizajna, u glazbi, arhitekturi, reklami. Ona ne oblikuje samo stanovanje modernog covjeka nego i njegove vrijednosne sisteme; ne utjece samo na turizam nego i na formiranje opcih stavova o drustvu, politici, moralu... Nostalgija je roba koja donosi profit. Karl Lagerfeld je uz pomoc nostalgije povecao sedamdesetih obrtni kapital modne kuce Cloé s tri na cetrdeset milijuna franaka. Nostalgija koju izazivaju Balaseviceve pjesme, sav taj sentimentalni kic zaliven potocima suza, jest ova suvremena nostalgija kakva nam je poznata od pocetka sedamdesetih. Cilj te nostalgije nije da se docepa objekta za kojim zudi, nego da ostvari odnos prema njemu. Ukoliko dakle u Balasevicevih obozavatelja ima jugonostalgije, onda to nije ona koja hoce ozivjeti propalu Jugoslaviju, nego ona koja tim mladim ljudima omogucuje da kroz odnos prema bivsoj Jugoslaviji ostvare svoj osobni, emocionalni kontinuitet sa svojom prosloscu. Oni doduse hrane svoje osjecaje - trivijalno univerzalne - tom prosloscu, ali u njoj niti mogu niti zele zadovoljiti svoje potrebe. Sva se njihova nostalgija realizira na simbolickoj razini, bez posezanja za konkretnim povijesnim kontekstom. Stoga je drustveno znacenje ove postjugoslavenske nostalgije tek sekundarne naravi i to samo u mjeri u kojoj ona iznosi na vidjelo bijedu stvarnosti u kojoj nastaje. Njen primarni karakter medjutim iskljucivo je kulturni. Balasevic je utoliko cisti kulturni fenomen, nesto po sebi potpuno apoliticno.

POLITICKI EFEKT APOLITICNOSTI + Uzaludan je pokusaj da se iz Balasevicevih pjesmica o nesretnoj ljubavi osim suza iscijedi jos i neka politicka poruka. Njegovi obozavatelji znaju to jako dobro. Na Balaseviceve koncerte oni odlaze da bi plakali, a ne da bi politicki agitirali. Pa ipak, politicke konzekvence njegovih koncerata nesagledive su! Ne nuzno ondje gdje se odrzavaju. Koncerti u Sarajevu, koji su za prisutne posjetioce prije svega predstavljali kulturni dogadjaj, svoj su latentni politicki naboj ispraznili drugdje, a najvise, cini se, u Zagrebu. Glavni argument protiv koncerata Djordja Balasevica u Hrvatskoj temelji se na sljedecoj tezi: Hrvatski narod kao zrtva srpske agresije isuvise je propatio da bi danas mogao mirno promatrati kako jedan srpski pop pjevac u srcu hrvatske domovine pjeva svoje jugonostalgicne pjesmice kao da se nista nije dogodilo, kao da nikada nije bilo Vukovara. Rane domovinskog rata jos krvare, ni suze se jos nisu osusile na obrazima majki palih bojovnika, a neki bi da nam nasa hrvatska mladez pred jednim Srbinom usred Zagreba place za propalom Jugoslavijom. Ali nije samo rijec o pijetetu prema hrvatskim zrtvama, nego i o brizi za sigurnost upravo tog srpskog pjevaca. Bol je preduboka da bi se mogao unaprijed iskljuciti kakav kobni incident. Dapace, realno je racunati s njim. Nakon Balasevicevih koncerata u Sarajevu ovaj argument je nistavan. Ako Sarajevo moze svladati svoju bol i kao najveca zrtva srpske agresije prihvatiti i pozdraviti srpskoga pjevaca, onda to moze svaki grad na svijetu. Ako se Sarajevo moze uzdignuti iznad logike kolektivne krivnje, onda to mora moci svaki drugi grad na svijetu. Pa valjda i Zagreb. Nije Srbin koji u Zagrebu pjeva o nesretnoj ljubavi taj koji ponizuje hrvatske zrtve srpskih zlocina. Najdublje ponizenje nanosi im onaj koji im je kao jedinu satisfakciju za dozivljenu nesrecu ponudio maniju kolektivna okrivljavanja drugih! Zrtva nevinih ne moze se kompenzirati tako da ju se gurne u zlocin nad drugim nevinima. Sarajevo to zna. Ali Zagreb ne. Zasto? Odgovor je u tajni politickog efekta kulturnog fenomena Balasevic. Ta srpska i postjugoslavenska pop zvijezda napokon je definitivno provalila hrvatski ideoloski quid pro quo: nije distanciranje od srpske kulture posljedica stvarnih ratnih zrtava, nego su te stvarne ratne zrtve posljedica ideoloskog distanciranja takozvanih autenticno razlicitih nacionalnih kultura. Nije dakle rat proizveo kulturni animozitet, nego je kulturni animozitet proizveo rat! S Balasevicem se u sasvim modernom smislu kultura u nas osobodila neposredne politike. U svojoj vlastitoj dinamici postala je ona samostalni faktor koji ne samo da izmice politickoj kontroli, nego je u stanju kriticki zahvatiti u ideoloske temelje same politike. Mijenjajuci odnos zamislivog i nezamislivog, Balasevic je kao cisto kulturni fenomen otvorio nove prostore politickih sloboda. Svojim donedavno nezamislivim koncertom u Sarajevu, on je na cijelom postjugoslavenskom prostoru ucinio zamislivim nesto mnogo vise od svog koncerta u Sarajevu. Djordje Balasevic je danas ime za najveci postjugoslavenski kulturpoliticki paradoks: s njim na sceni osamostaljena je moderna kultura postala politicnija od politike same! To je ono cega je Djole fenomen.