Sve je pocelo kako to vec obicno pocinje - vijescu! Djole dolazi u Ljubljanu proslaviti svojih dvadeset godina na sceni. Jupiii!, uzviknusmo mi radosni te senzacija zeljni novinari, i jos puno prije nego su Zagrebom osvanuli veliki plakati koji su dali do znanja da ce se ovog puta Lackarovoj (Slo) organizaciji pridruziti i Transglobe (Cro), pripremismo se za pohotni lov na akreditacije.

Deset dana prije koncerta Djole je u jednom ljubljanskom diskacu promovirao svoju knjigu.

Nakon noci provedene u sedmom krugu pakla zvanom Djuro 2, mrtvi umorni i mrtvo mamurni, moj frend XY i ja krenusmo put Ljubljane. Trazeci disco Central u sklopu hotela Turist, prekrsimo bar 6 od 5 temeljnih prometnih zakona, izmaltretiramo recepcionare koji, mos mislit, nemaju pojma o nikakvom Balasevicu (e bas nismo htjeli pokazati pozivnicu!), prodjemo brdo plakata koji najavljuju koncert na istom zidu na kojem se najavljuje i skoro gostovanje Bore Djordjevica, ali se na kraju ipak nadjemo u samoj kremi internacionalnog balkanskog novinarstva. Djole je malo pricao te malo odgovarao na pitanja, i u svom poznatom ultra-elokventnom stilu lijepo zabavio nazocne.

Tu ga uhvatismo da dogovorimo intervju. Rece Djole ne moze sad jer zuri, al da dodjemo na tonsku probu prije koncerta (ponedjeljak, oko 12 sati...) pa cemo to sve lijepo srediti. I obeca da nece zajebat. Uz to, narucimo i pjesmu. I dobijemo njegov e-mail. I damo mu Arkzin. I slikamo se. I copimo knjigu te brdo autograma za prijatelje, prijateljice, rodbinu te znance. Pa onda zamolimo i jednu gratis kartu za nasu prijateljicu (karata vise nije bilo u legalnoj prodaji), a Djordje nas uputi simpaticnom i nadasve uvijek prijaznom menadzeru Lazovicu koji kaze nema problema, a uz to se dogovorimo i sa Sinisom iz Transglobea koji rece da kartu podignemo kod njega. Obzirom da smo obavili sve sto smo imali, pozdravimo se s covjekom, koji jos jednom potvdi kako je sve dogovoreno, i uputimo se putem drage nam Domovine.

Prodje deset dana, kad eto nas opet na istom putu i u istoj, susjednoj te vrlo susretljivoj&prijateljskoj Sloveniji. Samo, ovog puta u prosirenom sastavu - Sanja (studentica, manekenka & priucena Arkzinova fotografkinja), Vladimir (student, alkoholpija i HUMN-ovac), vec spomenuti XY (student, sofer i jedini Balasevicev ne-fan) i ja. Helena, cura za koju je namijenjena gratis ulaznica doci ce kasnije vlakom. Kako smo se s Djoletom dogovorili naci oko dvanaest u Tivoliju, pozurili smo te stigli oko jedan. Unutra upadamo bez vecih problema, jednostavno pokazujuci Arkzinovu presicu. Jedan od tehnicara nam govori da Djole jos nije stigao i da dolazi tek za dva sata. Dobro, pricekat cemo. Raskomotismo se tako na tribinama te osluskujuci milozvucje tonske probe i gledajuci band kako s uzitkom prangija Bubu Erdeljan uvidjesmo kako se nad nasim tjelesima nadvija velika, mracna i zlokobna sjena. "Molit cu vas da napustite prostor, danas nema nikakvog intervjua...". Da, dragi, ljubazni i nikada arogantni gospodin menadzer Lazovic samo je ponovio ono u sto nas je Transglobe Sinisa uvjeravao nekoliko dana ranije - Djole nece davati intervjue na dan koncerta, bez obzira na dogovore. Nikom! Nema sanse!!!

"Ali, mi smo se osobno dogovorili... Necemo intervju raditi (laganje ulazi u opis radnog mjesta, kako je to netko nekada lijepo rekao...), samo da se dogovorimo oko knjige", bili smo uporni, ali sarmantni i na ugodan razgovor uvijek spremni menadzer Lazovic samo je pocrvenjevsi od bijesa odbrusio: "Molimo da odmah izadjete van, ne mojte da budemo neugodni. Sutra ujutro oko deset ce biti press-konferencija, pa se onda mozemo dogovoriti. Van!". E, jebi ga! Vjerujuci u Djoletovu dokazanu susretljivost odlucili smo izbjeci medjunacionalni incident te mirno napustiti prohladnu i praznu dvoranu, pa smo ispraceni Remorkerom izisli na kisu. Plan je bio slijedeci - jest i pit, pa se vratiti oko tri i uhvatiti ga kada dodje. Pa, ipak je obecao, i to tri puta! Tri puta se u tri sata pokazalo nedovoljnim. Ponovno priblizavanje dvorani ovoga je puta zaista bilo nemoguce. Resetke na ulazu kroz koji smo prvi put prosli te po dva zuta security pajaca na svakim vratima jasno su dali do znanja - zvijezda je tu, odjebi, ne zanima nas tko si! Sad je negdje otprilike i vrijeme za podizanje akreditacija. Kako da ne, akreditacije jos nisu gotove, a bit ce vjerojatno oko sedam. Pa, da onda probamo ponovo. Nakon duze potrage za pukotinom u osiguranju, potpomognuti omanjom ekipom gerilaca koja se iz raznih dijelova Lijepe Nase pojavila bez karata, i koja je pokusala doci do Djoleta i uzicati nekoliko gratis ulaznica, pronasli smo jedna vrata! Upadamo unutra, ali ovo je samo predvorje s foteljama. Iza zakljucanih vrata Honduras, Naposletku... i Slabo divanim madjarski, a ispred jos dvojica uniformiranih, ali, zacudo, ljubaznih izbacivaca. Okej, smijemo sjesti, ali unutra - ne! Ekipa u potrazi za kartama nudi i do dvjesto maraka za upad na crno, ali odlucne sile obrane potpuno su nepotkupljive. Sanja i ja odlucimo sjesti i pricekati da tonska zavrsi. Mislim, pa ipak imamo osobni dogovor i obecanje, a to valjda nesto vrijedi... Heh, nije proslo ni pet minuta kad eto brkatog serifa koji nas je sve suptilno poizbacao van.

Ponovo na kisi. Zbogom fotelje i zbogom hvatanje na tonskoj probi. U medjuvremenu, pridruzili su nam se Pulsovac Kruno i djevojka mu Marina, te se svi zajedno skrasimo u obliznjem bircu gdje truseci boce prosvercanog vina, uz zvuke Balasevicevih stvari s birtijskog kazica i drustvo zemljaka (Pula, Zagreb...) svoju tugu utapamo u alkoholu. Iz birca bivamo izbaceni nakon prve boce (pa, nisu konobarice glupe...), te nakon sto je nasa intrepretacija Vase Ladackog ocito zasmetala usima lokalnih, manjinskih gostiju. Ma, dobro, i tako je vec sedam sati pa trebamo po akreditacije. Nakon jos jednog potpisivanja obecanja organizatorima (em slikamo samo prve tri stvari, em necemo to prodavat drugima, em cemo sve sto napravimo poslati dragoj organizaciji da vidi, em cemo biti dobri i poslusni i prati ruke prije jela...), akreditacije su konacno oko vrata. A gratis karta? "Kakva gratis karta?" Neee, nemaju oni pojma o cemu mi govorimo. Helena je stigla i u ocekivanju obecane "nema problema" ulaznice ostala stajati u neizvjesnosti. "Lazovic ne zna nista o nikakvoj gratis ulaznici... "

Dobro, idemo po Lazovica. XY je sljedecih sat vremena hvatao dragog menadzera (samo bi se o toj akciji mogle ispisati kartice i kartice teksta... posebice o mimoilazenju s Djoletom koji se na "svadju" oko free ulaznice samo "seretski osmjehnuo"!!!), ali na kraju ga je uhvatio i Lazovic se, vidi vraga, sjetio. Pa daaa... "Sada samo da sparim njega i Sinisu, i sve ce biti u redu". Utopijski zadatak! Zivci su vec bili na izmaku, koncert samo sto nije poceo. Helena se, suocena sa zlom sudbinom utopila u masi te kupila kartu kod preprodavaca za nesto vecu lovu...

Guzva je bila nesnosna, gomila poznatih faca, pijanih pankera, sanera, jugonostalgicara, mladih i starih fanova... Smjesa subkultura, raznih godista i raznih nazora. To se moze vidjeti samo na Balasevicevom koncertu! Po dogovoru (vjerojatno jedina informacija do i od sad koja je izisla iz usta organizatora, sto znaci, nije glasina kao sve ostale po kojima smo se ravnali, mi jadni, glupi i zanemareni novinari...), novinari se trebaju nacrtati na ulazu u petnaest do osam, kada ce biti uvedeni. I tako, cekamo mi, prodje osam sati, cekamo, i napokon se vrata otvore. No, samo za fotografe. Mi novinari, s kompleksom manje vrijednosti (tu ne brojim Drazena Vrdoljaka pred kojim su se i Sezamova vrata otvarala bez ikakva komentara, bez ikakvih dokumenata i akreditacija... Uh, sto i ja nisam tako poznat, rekoh si padajuci u stanje duboke depresije...), ostavljeni vani bez ikakve obavijesti, cekamo. I cekamo... Sto? Pa, na svu srecu, jedan kolega doznao je, bogtepita kojim putem, kako novinari ulaze na jednak ulaz kao i sva normalna raja. Fotografi ce slikati prve tri stvari izbliza, onda ce ih izbaciti van, oduzeti im akreditacije s vrata i pustiti ih unutra kao normalne posjetitelje. I tako bi... Nakon dugotrajnog laktiranja, sutanja, guranja, preskakanja i najefikasnijim metodama srednjevjekovnog mucenja probili smo se u prve redove partera. Zadatak je otezavala cinjenica da smo usli kroz ulaz za tribine, jer jedino na tom ulazu novinarima ne skidaju akreditacije. A onda je tek nastao kaos... Jer, poceo je koncert...

Nakon koncerta novinari se jos jednom okupise na istom onom mjestu na kojem su do prije pet sati cekali, ne bi li dobili obavijest o sutrasnjoj pressici i "dogovorenim" intervjuima. I cekamo mi tako, cekamo... "Jos samo deset minuta pricekajte", kazu, "Djole je na telefonu, razgovara sa sinom, sin mu ima rodjendan, nista jos nije rekao...". I tako cekamo mi, cekamo, zahvalni bar na toj jednoj sluzbenoj obavijesti. Kad, eto ti desetak nabildanih redara koji podrzani od strane policijske konjice (a gdje su vodeni topovi i suzavac?), u najboljoj maniri cuvara Auschwitza pocinju rastjeravati okupljenu gomilu novinara. "Ajmo kuci, razlaz! Nema vise nista, kuci!" "Ali, rekli su nam da cekamo obavijest o sutrasnjoj pressici", jedan je kolega naivno pokusao objasniti situaciju, na sto se pojavi isti onaj brkati serif s pocetka avanture i sve nas posalje u rodni kraj, i tek usput, u "koje-ste-vi-budale" tonu napomene da nema nikakve pressice i da se kupimo kuci. Lagano se razidjosmo, ostavivsi iza sebe redare, organizatore i Saju koji je, valjda u dosluhu sa svemogucim Lazovicem cekao svog idola. Glasno psujuci sve po spisku, svjesni da od intervjua nece biti nista, uputimo se prema autu.

Put kuci bio je kratak, zahvaljujuci brzini i spretnosti vozaca. A i kazetofonu te ostacima boca vina. Granicu sam presao noseci "Balasevic - Da l' je sve bilo samo fol?" majicu za koju sam dao 55 kuna (na istom mjestu prodavao se i istoimeni CD sa snimkom proslogodisnjeg koncerta u Mariboru, Sveti Nikola u Taboru...), a dozivio sam samo kompjutersku provjeru putovnice. Slabo decki nesto rade... Kolone automobila stvarale su dojam Gorskog kotara za vrijeme spice turisticke sezone 1984., a neki su na granici cekali i do dva i pol sata, uz temeljite provjere prtljage. Naravno, tisuce i tisuce ljudi vraca se u tri ujutro iz slovenskog sopinga i sverca sve, od kave do droge i crno-bijele tehnike. U krevet sam se, poderana grla, unistenih dlanova i bolno bolnih nogu bacio oko cetiri sata, te odspavao otrprilike isto toliko... I tada pomislih - pa dobro, nemam intervju, ali cu umjesto toga napisati jednu lijepu kronologiju dogadjanja, pa nek ljudi znaju kako je to biti novinar na Balasevicevom koncertu... Drugi dan taj sam posao i napravio, zaspavsi na tastaturiiiiiiiiiiiiiiiiiiiizth987689mnn78uuu90pnnnn'0njhhh :)