Eksplozija emocija

Balašević se u Splitu potvrdio kao (vele)majstor koncertnog ceremonijala, a saldo četverosatnog koncerta, mjeren metrom vremešnih fanova kojima se pružila prilika zajedničkog ronjenja u nostalgiji "bolje prošlosti" ili pak "dece" koja su Đoleta zajedno s dodatnom opremom "zabranjenog voća" otkrivala i posvajala u devedesetima, više je nego pozitivan.

piše Zlatko GALL

Balašević je konačno odradio taj svoj famozni splitski koncert: nastup koji je zbog cijelog niza izvanglazbenih razloga imao predikat i događanja visokog rizika i – možda baš zato? – predznak nostalgičnog summita hipertrofirane emocionalnosti. Split je, naime, odavno već i u svijesti okorjelih Balaševićevih fanova i najljućih protivnika postao ultimativna prepreka koju Đole mora preskočiti u svojoj jugoslavenskoj rekonkvisti. Ili, kazalo bi se jezikom politike devedesetih, u mirnoj reintegraciji u hrvatski pa i svejugoslavenski estradni prostor. Zašto baš Split? Stoga što je baš on za Račanova mandata obilježen kao ključno uporište pristaša ljute trave i epicentar estradno-mitingaškog hibrida koji je iznjedrio Thompsona. S druge pak strane već desetak godina na svim Balaševićevim koncertima u bližem i daljem susjedstvu najbrojniji i najtvrdokorniji bili su baš fanovi iz Splita. OptimiSTi u prepoznatljivim drečavo zelenim majicama Balaševića su, naime, pratili revnije i temeljitije od agenata tajnih službi. Oni su pak, ako je suditi po sedam tisuća posjetitelja koncerta na Gripama, koji su iz puna grla pjevali baš sve Balaševićeve pjesme za četverosatnog (!) koncerta, tek manji dio splitske – ili dalmatinske – Đoletove hard core publike. U kojoj se na Gripama našao – cinici bi rekli kao dokaz postojanja Hercegovaca s greškom – i golemi navijački transparent pristaša iz Širokog Brijega.

Zar je onda čudno da su, kako bi to zacijelo kazali kritičari skloni lijepopisu, na Gripama umjesto eksplozije suzavca ili paklenih naprava eksplodirale emocije i nostalgija: dva temeljna sastojka u Balaševićevoj megauspješnoj estradnoj praksi?
Započevši himničkom Devedesete, koja je pretvorena u programatski broj idealan za krpanje formalno potrganih veza i premoštenje petnaestogodišnje pauze između dva splitska nastupa, a potom uklizavši u set naglašeno emocionalnih osobnih brojeva, poput Netko to od gore vidi sve, Starim i Neki novi klinci, Đole je, držeći se provjerenih recepata – pa i dramaturgije red pesme – red nostalgije i humora – pokazao da je velemajstor koncertnog ceremonijala. Pače, kao maher manipulacija kolektivnim emocijama publike koju je, kao i uvijek do sada, držao na kratkoj uzici, Balašević nije propustio priliku da nakon biografskog dijela četverosatnog koncertnog seta obradi i kampanilističke lokalne teme – s neizbježnim Panonskim mornarom i sjajnom Život je more. Svojedobno sam u podužem tekstu posvećenom fenomenu Balaševićeva uspjeha u premoštavanju novih granica i starih ksenofobija, zapisao da je upravo Đole bio i ostao najžilavija metafora jugoslavenske estrade, odnosno ušće svih njezinih općih mjesta. Točnije, i Lepa Brena i Arsen Dedić u jednoj osobi ili pak majstor hibridne forme sročene kao križanac koncerta, poetskih ćavrljanja i dramaturgije Vesele večeri. Dakako, uz trajnu privrženost strategiji uvek na ivici - nikada u marici... Da spomenuta dijagnoza vrijedi i danas pokazao je šeretski poletni set sa skladbama Oprosti mi, Katrin, dixieland raspašojem Baby Blue, Ja luzer?... Za njima je pak slijedio i niz impresivnih balada za rezanje vena, koje su bile i ostale najvrjedniji dio Balaševićeva opusa. Uostalom, Lepa protina kći – kojoj protok vremena nije okrnjio ljepotu, te ništa slabija Jednom su sadili lipu..., neprijeporno su donijele jedan od nekoliko emocionalnih i glazbenih vrhunaca koncerta.
Izuzetno je dobro prošao i set čardaša i romansi kojim je dominirao sjajan violinist Ignac Šen. Skladbe mahom skinute s albuma Rani mraz, poput Aco – braco, Bože bože ili Maliganska, neupitno su svjedočanstvo Balaševićeva superiornog snalaženja u ravničarskom žanrovskom formatu. Očekivanu frenetičnu reakciju publike izazvale su bezgrešne izvedbe općih mjesta baladnog rukopisa poput Miholjskog leta, Ratnika paorskog srca, Priče o Vasi Ladačkom, Da rata ne bude, Prve ljubavi... Prvorazredni Balaševićev prateći band koji je provjeren i na recentnijim studijskim projektima, predvođen klavijaturistom Aleksandrom Dujinom Dujom, bio je jednako uvjerljiv u emocijama i nostalgijom natopljenim baladama, čardašima i poskočicama koje su dobile uspješne bluegrass-country stilizacije. Bis – onaj jedan i jedini - donio je već dobro znan Balaševićev zaključni koncertni paket s Ringišpilom, Provincijalkom, Svirajte mi, Jesen stiže..., Slovenskom i Odlazi cirkus. Potonja je, dakako, još jedna naglašeno emocionalna laganica i odavno već potvrđena kao efektni i znakoviti oproštajni broj.
Saldo Balaševićeva koncerta u Splitu, mjeren metrom vremešnih fanova kojima je pružio priliku zajedničkog ronjenja u nostalgiji bolje prošlosti, ili pak dece koja su je, s dodatnom opremom zabranjenog voća, otkrivala i posvajala u devedesetima, više je nego pozitivan. Ali – kao i u TV reklamama – to nije sve, jer Split je bezgrešnom organizacijom, tvrdoglavom upornošću promotora (bravo, Beli!) i zavidnim osiguranjem, skinuo mrlju suzavca za nastupa Bajage, te navijestio – da li? – sretnije koncertne sezone.
Ipak, za sam kraj, i jedno retoričko pitanje: ako je sedam tisuća nostalgičara pohrlilo na Balaševića, kojih je to sedam tisuća domoljuba bilo na koncertu Škore i Prljavaca, ili – sezonu ranije – na koncertima Thompsona?
Odgovor se, makar na skromnom uzorku, mogao potražiti i u VIP loži, gdje je, primjerice, bio i dvometraš koji je s istim very important tretmanom nazočio i poljudskom koncertu Thompsona, čuvajući odbjeglim generalima rezervirane stolce. A jugonostalgičari, nacionalisti, Hrvatine i srbofili? Što bi rekao Einsteinov punac, "e pa sve je relativno, moj Alberte!". Posebice kada je riječ o estradi i politici.

BALAŠEVIĆ: Sretan u matičnoj luci

Balašević, koji je tijekom boravka u Splitu bio pod stalnim okom dvojice zaštitara iz splitske tvrtke Žalac osiguranje, netom prije početka koncerta dao je izjavu tek za Slobodnu Dalmaciju i HTV.
"Kako sam? Pa bolje nego što izgledam!", odgovorio je panonski mornar kroz široki osmijeh na naš upit. U atmosferi iščekivanja hoće li koncert proteći u redu i bez incidenata, Balaševića smo upitali za - njegov predosjećaj.
"Jednom kada sam išao u Ljubljanu na koncert, djevojka, s kojom imam troje djece, mi je rekla što to znači, sva ta silna energija, ta svjetlost koju donosim. Čak me pukao i neki ego trip. Ali brzo me spustila na zemlju, rekavši mi kako ja nisam ta svjetlost, već samo netko tko tu svjetlost nosi. Nije to važno, samo je pjesma važna. Samo to. Jako me raduje što sam, nakon svih godina koje su me makle od mora, konačno u Splitu, u svojoj matičnoj luci..."

Policija odradila "posao stoljeća"

Svaka čast! Službenici Policijske uprave splitsko-dalmatinske, uz pomoć redarske službe, obavili su posao stoljeća oko osiguranja koncerta Đorđa Balaševića. Devedeset policijskih službenika, pripadnika temeljne, kriminalističke, interventne policije i sedamdesetak redara bili su gotovo nevidljivi tijekom četverosatnog koncerta, a posjetitelji su s njima dolazili u kontakt samo pri prolasku rigorozne kontrole. I zamijećena trojka alkoholiziranih ekspresno je izvedena iz dvorane, kako ne bi napravili nekakvu glupost. Policija je zaprimila jednu dojavu o tome da će biti bačen suzavac, no na koncertu se plakalo samo zbog stihova panonskog mornara.

REKAO JE...

Uz Devedesete
... Što da vam kažem, djeco... Rekli bi neki genijalci: Došao je da likuje. Ne može se likovati nad svim tim godinama koje su prošle. Pitali su me isto što ću reći na početku koncerta. Ne znam što se obično kaže na početku ovakva koncerta. Na ovakvom koncertu još nisam bio...

 
Uz Starim
Pita me danas netko iz osiguranja: Jeste Vi Đorđe Balašević? Jesam, rečem. Pa promijenili ste se, kaže tip. Dobro, podnio sam to onako sportski. Onda dođem u hotel i pita me jedna žena: Jeste Vi Đorđe Balašević, malo ste drukčiji? Ako me netko i po treći put pita jesam li Đorđe Balašević, reći ću mu: Bio sam. I to i onda kad baš i nije bilo najpametnije biti Đorđe Balašević...

 
Uz Život je more
... Split je sa mnom bio svih ovih godina, a ima jedna ekipa koja me pratila svuda. Oni su sebe nazivali Optimistima, a od danas - Realistima. Na prvom poslijeratnom koncertu u Ljubljani rekao sam da ću opet doći ovdje svirati. Neki su mi tada rekli: Što je, ti vjeruješ u bajke? Ne, rekao sam im. Ja sudjelujem u njima.

 
Uz Boža zvani Pub
Svirao sam i u depresivnim sredinama. Ono kad svi sjede, nešto gledaju, drijemaju. Tražio bih pogledom makar nekoga tko se smije. A večeras... Večeras imam osmjeha do kraja života... Znate ono - u plusu sam...

 
Uz Lepu protinu kći
Bila je jedna pjesma za koju je rečeno da neće biti hit. To je jedna od onih pjesama za koju žalim što je moja majka nije čula. I kad bi mi netko rekao da se predstavim samo s jednom pjesmom, rekao bih: O.K., neka to bude Lepa protina kći.

 
Uz Samo da rata ne bude
... Ne mogu se ispričati zbog nečega što nisam radio, a pogotovo ne u ime onih koji su to radili. I ono što je najvažnije, takve stvari se ne mogu riješiti isprikom. Meni je stvarno žao zbog svega što se dogodilo. Onima kojima sam htio nešto objasniti, takvi to od mene nisu ni tražili. A oni koji su to tražili, njima ništa ionako ne možeš objasniti.

 
Uz D-mol
... I neće stići niti da se zbroje sve zvijezde nad Marjanom, a mi ćemo već biti daleko... I pitat će nas neki: Odakle vi? A mi ćemo samo reći: Ma mi smo samo malo bili kod svojih...