Izvjestaj s koncerta u Zrenjaninu 10.12.2003.
(Igor i Marijana, Osijek)




Utorak, 09.12.2003.

18:30. Normalan studenski dan. Svi su ti plavi ko san, svi su ti isti. Budis se retko u 6 po kazni kad moras na put ili na ispit... Duga predavanja, teski ispiti, gorke kave i zamorne studentske debate u kojima uvjeravamo jedni druge. A onda?

18.31. Na svim mojim crkvama satovi su stali. Svijet vise nije isti! Pojavljuje mi se poruka na displeju mobilnog telefona od moje Marijane (bez dijela: pa dobro gde si ti bas sam misli(o)la da te zovnem): «Šole je sutra u Zrenjaninu! IDEMO?!» (kao ono da li bi MOZDA mogli kojim slucajem ici?) Dakako, bilo je tesko donijeti tu sudbonosnu odluku, ali nakon razmatranja razlicitih matematicko-logickih opcija i dubokoumnog premisljanja koje je trajalo pune 2 sekunde s velikom radoscu sam odlucio: «Idemo!» (A kao da biste vi ucinili drugacije?)

19.30. Telefon se usijava od poziva. Zovemo ekipu i trazimo informacije o koncertu. Prvo okrecemo «Svitac», ali ne dobivamo nikakav koristan odgovor. Pitamo se imali li uopce tog koncerta ili je to samo dezinformacija stvorena da nam zapali srca, a zatim nas prevari. Konacno nas dragi prijatelj, dugogodisnji Zrenjaninac T. H. 36. godina, s trenutnim prebivalistem u Osijeku (podaci poznati autorima ovog izvestaja i policijskoj arhivi) nam javlja: «Koncert je sutra u 8!»
Ali, kako do tog carobnog papira koji zivot znaci? Kako nabaviti karte. Primamo tuzna srca informaciju da su karte vec davno rasprodane u vrlo kratkom roku. I sto nam je ciniti? Odustati? Ici na koncert ili ne ici pitanje je sad! Sto je jace: ljubav prema Šoletu ili razum koji nas uvjerava da se karte za takav koncert ne daju nikom, pa ni sverceru na samrti? (Odgovor je krajnje iluzoran jer se takva pitanja ne smiju ni postavljati. Idemo u Zrenjanin!)

23.30. Nece nas san. Srce odma jace bije cim se sjetimo kantautora iz Nova Sada na Dunavu. Vec u tom trenutku svjetla arene su nam pred ocima. Na binu izlazi Šole popracen velikim pljeskom i uobicajenim ovacijama. Mi smo negdje blizu, gotovo u prvom redu. Slusamo: dugo sam bio daleko dal me se pozeleo neko? Dobro vece Zrenjanine, dobro vece Osijek! Dugo se nismo videli. No, to je samo ocekivanje velikog dana. Teska oka, umorni od silnog uzbušenja tonemo u duboki san s mislima na ono sto dolazi narednog dana. Skoro ce svanuti dan. Jos jedan praznik.

Srijeda, 10.12.2003.
14.20. Nakon dugog pregovaranja sa mnogim osobama tim se formira. Mnogi ostaju u Osijeku. Kada bi htjeli pozvati sve koji bi htjeli da idu morali bi iznajmiti vozni park gradskog prijevoza. Formira se pobjednicki tim «Osjecana». Franjo iz Pakraca i Marijana iz Duge Rese (kojoj je to prvi Šoletov koncert), inace nase kolege s faksa, zatim gore spomenut T.H. kojeg cemo zvati nadalje Tihomir, i mi kao secer na kraju: Marijana iz Zagreba udana za Igora jedinog pravog Osjecana koji je u timu.

14.25. Krecemo. Hej, haj bas nas briga ne vozimo se na taljiga. Nekakav magnet, sila za koju jos uvijek ne postoji fizikalna jedinica nas vuce sve blize i blize. Jednako tako i nas automobil krsi vecinu prometnih zakona. Prolazimo Vukovar, a zatim Ilok. Dolazimo do mosta. Na mostu smena straze. Pred nama velika reka. Pjevamo: «Oprosti velika reko, al ja sam morao preko! Jer sve da me vuku konji vrani nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani!»

15.34. Na izlazu iz Backe Palanke obilazimo mali «tamic». Vjesto oko srpskog revnosnog policajca nas uocava na radaru. Uobicajena prica: «Molim vas vase dokumente! Vozili ste 87km/h sto je 37km/h vise nego je to dopusteno!» Pojavljuje se prijetnja da nas prijavi istraznom sucu. Pregovaramo sat vremena. Kazemo da idemo u Zrenjanin na koncert. Ne pali. Covjek je vjeran svom pozivu. Nekako nalazimo u njemu onu iskru dobrote i smanjuje nam kaznu sa 150 eura na 30 eura. Sto sve necemo uciniti za Šoleta?

17.00. Nastavljamo dalje put. Polako pada mrak. Ulazimo u Novi Sad. Zaobilazimo poznatu adresu jer znamo da u ulici Jovana Cvijica sad jurcaju neka druga deca, neki novi klinci, neki novi klinci. Od Novog Sada pa do Zrenjanina je duvo severac ladan ili neki drugi vjetar koji vec puse u tom ravnom kraju pa tko ne bi bio gladan.

18.30. Konacno smo u Zrenjaninu. S nama su i nasi dragi prijatelji domacini. Uzimamo ukusnu veceru s nogu u nekom od kioska s dobrom klopom. Dolazimo do broja profesora Dujina koji nam je jedina sansa da vidimo koncert. Objasnjavamo situaciju I stanje naseg najdubljeg ocaja: «Pomagaj!», na sto Duja, dusa i pol od covjeka (a prema posljednjim znanstvenim proracunima i dusa od dva covjeka, a ne samo od jednog) odgovara rijecima: »Nema problema»

19.34.
Duja nas uvodi u dvoranu (na sto smo mu do groba zahvalni: «Dujo majstore!»). Dvorana je mala. Mala u usporedbi sa Zagrebom, Mariborom ili Ljubljanom, ali je zato na srecu prvi red udaljen od Šoleta 2 metra. Smjestamo se 5 metara od pozornice uz stepenice. Letimicnim pogledom nestrucnjaka prebrojavamo maksimalni broj sjedala, a zaustavljamo se broju 850. Upravo u tom trenutku je bila tonska proba. Atmosfera je krajnje lezerna. Najvise se istice Petar Radmilovic (bubnjar) koji imitira smijesne zvukove na pjesmu Honduras. Poznati taktovi evegreena (s engleskog prevedeno na normalni jezik: vjecnih zelenjaka) Dunje, Nekih novih klinaca i Luzera odzvanjaju taktovi u usima .

19.40.
Glavna se vrata otvaraju i u tipicnom vojvošanskom stilu publika ulazi. Mirni, tihi, dragi lalosi. Na prvi pogled se cine kao publika koja dolazi slusati Pavarotija (mada onom koji je ovo vece pjevao Pavaroti moze parirati jedino kvalitetom glasa). Ne vidimo ni jednu osobu s majicom i likom velikog kantautora iz Novog Sada s Dunava. Svi sjedaju na svoja mjesta. Sjedaju, covjece! Ovakva pitoma atmosfera za nas je iznenašenje. Ne shvacamo kako je moguce sjediti i biti miran na Šoletovom koncertu. Ali, valjda zato svi vole Vojvošane.

20.15.
Konacno na pozornicu dolazi i Šole. Koncert otvara sa Hondurasom, nakon kojeg se izmjenjuju pjesme s nekim starim, i nekim novim monolozima. Zahvaljujuci prosvercanim prskalicama simulirali smo milijun sveca kad se nebom popali (iako nije bila Slovenska). Pokusavamo se javiti Šoletu, ali nam ne uspijeva slanjem poruke umotane u novcic.

Pjesme koje je Šole pjevao sa bendom su:
1. Honduras
2. Luzer
3. Prva ljubav
4. Remorker
5. Oprosti mi Katrin
6. Vasa Ladacki
7. Moja je draga vestica
8. Ljerka (alias Korzo)
9. Hej, haj bas nas briga
10. Slabo divanim madzarski
11. Devojka sa cardas nogama
12. Budimpestanski sneg
13. Caletova
14. Lepa protina kci
15. Zivot je more
16. Neki novi klinci
17. Ne volem
18. Sin jedinac
19. D - mol
20. Ne volim januar
21. Naposletku
22. Jesen stize Dunjo moja
23. Ringispil
24. Odlazi cirkus

23.45.
Koncert je sluzbeno zavrsio Šoletovim odlaskom sa pozornice uz zvuke Cirkusa. Svjetla se pale dok se dvoranom prolamao veliki pljesak i nada da mi cemo se jos videti u nekom drugom cirkusu.

00.25.
Cekamo Duju da mu se zahvalimo i da pohvalimo bend na dobroj svirci. Na zalost svirci nas nisu pratili uz drum. Nedugo zatim krecemo za Osijek puni dojmova. Svi imaju neko svoje iskustvo, jedno i neponovljivo. Franji i Tihomiru glazba je bila vrhunska (oni su glazbenici amateri), a Šoletova prica originalna i zanimljiva. Marijana iz Duge Rese je bila odusevljena atmosferom i svojim prvim iskustvom Šoleta (prvi put je najteze, kasnije sve prelazi u ovisnost).

00.35.
Zaobilazi nas bijela Ford Sierra. Prepoznajemo saksafonistu Gabora i violinistu Ignajca Sena. Pratimo ih do Novog Sada. Putem zbijamo sale, domahujemo jedni drugima. Marijana I. iz Duge Rese nas podsjeca da Gabor ima dobar puhacki instrument - fagot.

01.15.
Izgubljeni smo u Novom Sadu, ali nam junaci nocne voznje Gabor i Ignajc nam daju upute kako stici do Osijeka. Nakon prelaska granice susrecemo policijske patrole na svakih 3 kilometara (neka budala je pregazila policajca i pobjegla).

03.30
I posljednji slijepi putnici su krenuli na spavanje dok smo Marijana i moja malenkost puni dojmova i ne mozemo zaspati. Postavljamo si pitanje: «Kada bi nas netko pitao gdje ste to bili tako daleko?» Odgovorili bi: «Ma, mi smo bili samo kod svojih!»

Marijana i Igor