Sarajevski izvestaj - Mirela (Split)
U Sarajevu se za Balasevica trazila Skenderija vise. Po cijelom Sarajevu se nesto cisti,
popravlja, ali grad jos uvijek zivi ratnu ranu. Otisli smo do kolege sa sarajevske
televizije i na
Dobrinji se popeli pjeske na osmi kat. Lift je dobio puni pogodak a rupa na sestom katu ce
jos dugo zjapiti dok ne dodje na red za popravak. Bolje lift nego spavaca.
U Sarajevo smo dosli dozivjeti Djordja Balasevica, novosadskog pjesnika i kantautora na
njegovom prvom koncertu u Sarajevu nakon rata. Dva koncerta, u dvije uzastopne veceri, u
vec potpuno uredjenoj Skenderiji.
Dosli smo na koncert za kojega smo svi znali, i Djordje, i Sarajlije i mi, da je poseban i
da ce se na njemu dogoditi nesto posebno, na jedan nacin ili na drugi. I zaista je bio
poseban. Organizator, UNHCR, pustio je u prodaju 14.000 ulaznica za oba koncerta. Od toga
je 8.000 pusteno u prodaju u Sarajevu, a ostalih 6.000 u drugim gradovima Bosne i
Hercegovine. U Sarajevu su ulaznice rasprodane u jednom danu i mnogim Sarajlijama jos nije
jasno kako su uspjeli ostati bez ulaznice. Jos dva koncerta bila bi rasprodana tog istog
dana. Ulaznice su prodavane po 10 maraka, racionirano - nitko nije mogao kupiti vise od
cetiri. "Normalna" preprodavacka cijena u dane pred koncert je bila 40 maraka, a
na same dane koncerata trazilo se i do 100 maraka. Pravilne procjene radi, placa od 400
maraka se u Sarajevu trenutno smatra odlicnom, a ogromna vecina ne prima nikakvu. Cijeli
prihod namijenjen je nabavci djecjih ortopedskih proteza, a troskove koncerta pokrili su
sponzori.
Kada su se svjetla u Skenderiji pogasila i Djordje Balasevic izasao na pozornicu, dvorana
se prolomila ovacijama. Bilo je jasno da je publika dosla bez ikakvih rezervi, ali je,
ipak, delikatni moment prvog koncerta jednog jugoslavenskog pjevaca u Sarajevu nakon rata
jos uvijek bio
pred Balasevicem. "Dobro vece, moje Sarajevo", ostatak prvog pozdrava se od
ovacija i odzdrava publike nije cuo. "Ratovi prolaze, ljudi ostaju", zakljucio
je u jednom trenutku Djordje. "Djole, volimo te," odgovorila je publika. Prva je
bila "Noc kad sam preplivao Dunav", a za njom jos pedesetak, u cetiri i po sata
neostavljanja mikrofona. Kojeg god naslova
da se sada sjetite, sve smo tu vecer ponovo culi. Prateci bend je dva puta odlazio na
cik-pauzu, momci iz osiguranja ispred pozornice su se smjenili, snimatelji su dolazili i
odlazili, samo Djordje cetiri i po sata nije napustio pozornicu. Publika je zaista bila
fenomen. Poznato je da je Balasevic pocetkom rata pretvoren u nekakav melem za ratne rane,
inkarnaciju drugacije rijeci.
Njegove davne, antiratne a predratne, pjesme dobile su s ratom novu tezinu i njegove
kazete po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, gdje ih ni dan danas nema u "normalnoj"
prodaji, jos uvijek kolaju kao najtrazeniji piratnjaci. Iako smo znali da je Balasevic u
ovim zemljama cijelo
vrijeme bio prisutan kao ilegalac, bilo je fascinantno koliko je publika poznavala njegove
pjesme. Od pocetka koncerta do kraja, obje veceri, Djoleta je pratio zbor od po 7.000
pjevaca koji su znali sve njegove pjesme. Ne refrene, nego cijele pjesme, a Balasevicevi
tekstovi nisu
kratki ni prazne rime. "Brali" su ih u prva dva takta. I svaka pjesma bila je
docekivana poput odavno nevidjenog prijatelja. Drugi fenomen publike bio je njena dob. To
uopce nije bila ona Djordjeva generacija, vec potpuno nova generacija koja se radjala dok
je Djordje vec pjevao svoje prve - zaista, neki novi klinci - da bi ga prihvatili kao
svoga a njegove pjesme kao svoje. Za razliku od mnogih kojima smo okruzeni, ti sarajevski
(i ne samo sarajevski) novi klinci ne samo da su percipirali vec su i duboko usli u
poeziju i poruku Djordja Balasevica.
Koncert je bio koncipiran kao retrospektiva ("Davno se nismo videli. Ima mnogo toga
za otpevati") pa smo imali priliku cuti prakticno sve, od "Razdjeljka" do
njegove posljednje kazete i CD-a, "Naposletku". Nakon prvih pola sata koncerta,
sve zebnje o ishodu su nestale, ali je
Skenderija ostala nabijena emocijama. Dvije djevojke do mene su se u trenutku zagrlile i
zaplakale jedna drugoj na ramenu. U polumraku Skenderije vidjele su se i druge ruke koje
su se, vise ili manje diskretno, primicale ocima. Mislili smo da je Sarajevo isplakalo
svoje suze. Ovo su bile suze drugacije od onih u proteklih pet godina. Prvi koncert
Djordja Balasevica u Sarajevu zaista je bio neponovljiv. Vec drugi bio je drugaciji. Nakon
iskustva prvog, Djordje je druge veceri krenuo bez rezervi. Druga vecer bila je najveci
zamislivi "kucni" tulum prijatelja. Novi zbor 7.000 koji je pratio svaku pjesmu
i trazio one najomiljenije. I opet cetiri i po sata, Djordje bez ispustanja mikrofona,
publika bez sijedanja na sjedalice. Prvog dana u Sarajevu, Djordje Balasevic je bio gost
premijera vlade Kantona Sarajevo kojemu je donio simbolicni poklon, goluba mira,
gradonacelnika Novog Sada koji je, kako nam je ispricao, dosao pred
njegovu kucu u sedam ujutro da ga isprati na ovaj put. U Novi Sad je ponio poklon
sarajevske gradske vlade. U nedjelju ujutro odrzao je pres konferenciju u pres centru u
sjedistu SFOR-a u Sarajevu. U sklopu pres konferencije, promovirao je svoju novu, cetvrtu
knjigu, roman "Jedan od onih zivota". "Nadam se da sam ovim koncertom
pomogao nekim svojim kolegama koji
misle kao i ja," kazao je na pres konferenciji. "Svatko bi svoj prvi koncert u
Sarajevu trebao odrzati besplatno". Bosance je Djordje Balasevic nazvao "svojim
paralelnim narodom gdje se
razume ovaj jezik bez titlovanja". "U tom smislu odmah se kaci ona etiketa -
aha, jugonostalgicari", komentirao je. "Ja sam homonostalgicar, definitivno. I
tugujem za dobrim vremenima kada sam putovao preko ove zemlje na more. Sada to ispada neka
medjunarodna
afera, taj nas odlazak, recimo, do Splita." Neizbjezno pitanje na konferenciji bilo
je i o prvom koncertu u Hrvatskoj. Djordje Balasevic je o tome izjavio: "Neke velike
podrske tu jos uvek nema. I mislim da tu postoji neka velika grupacija kojoj smeta
normalizacija. Rat je bio odlican za neke tipove i oni su od njega imali puno koristi.
Puno ima tu i kolega koji su nasli svoju neku scenu kroz politiku ili kroz nacionalizam i
kroz angaziranje u nekim strankama. Ne odgovara im da taj Balasevic dodje sad u Zagreb. A
ja sam tamo punio dvorane. Ne dolazim kao neko cudo. Dolazim kao covek koji je u Zagrebu
imao puno koncerata i ima svoju publiku. Mislim da se ovaj dio publike koji to prizeljkuje
ne pita o tome, u stvari, i da o tome ne moze da odlucuje. Velika neizvesnost tu vlada i
veliki rizik oko odlaska u Zagreb. I mislim da bi tu bilo mnogo negativne energije. Ja sam
vec pokusao smisliti neki nacin kako sve ove devojke i mladice koji dolaze na koncerte da
pozovem kod mene u dvoriste pa da tamo napravimo neki koncert. Vise poziva dobivam iz
Istre, pa bi to mozda bio neki nacin da se prisuljam. Ali to opet meni, kao tipu koji ima
kakvo-takvo dostojanstvo ... Bilo je ponuda da dodjem i sviram u Brezicama, u
Sloveniji, na granici, 30 kilometara od Zagreba. Ali sto to onda znaci" Ja sam,
znaci, taj crni Cigan koji ne smije doci u Zagreb pa cemo pevati ovde, preko tarabe. Dajte
mi malo duzi gajtan mikrofona, a vi me onda slusajte od Zagreba. Ja ako se ikada vratim u
Zagreb, otici cu onako
kako sam uvek odlazio, preko Zupanje, polako, kroz sva mesta koja sam znao i volio. Tako
ili nikako. A uz sve one mere koje mi nude - helikopterom, pa te mi spustimo kao Papu u
kiosku na sred stadiona, pa ti pevas - to me stvarno ne zanima. To cu mozda ostaviti za
neki drugi zivot."
A Banja Luka" "Banja Luka je grad u kojem smo nastupali prije rata i u onoj
bivsoj velikoj firmi mnogo puta. To je grad koji se spominje i mojim pesmama mnogo puta.
Kod onih prvih poziva kazao sam: "Doci cu u Banja Luku pesice, kada budu na koncertu
svi oni koji su bili i na zadnjem koncertu." I onda je bila ona recenica: " Ne
moras ni dolaziti." Tu se stvorila odredjena vrsta sukoba izmedju mene i onih drugih
ljudi koji, verovatno, nikada nisu ni bili na mojim koncertima. Svakako mi je zelja doci,
ali tu se prolazi kroz milion neprijatnosti. I sada, kada
sam dolazio u Sarajevo, pretili su mi, pljuvali po kapiji. Bile su smicalice,
namjestaljke. Ali to nije nesto posebno novo. Ja vec sest godina igram simultanku s
idiotima. Naci cu nacina da dodjem u Banja Luku a da to nikoga ne uvredi. Da to bude
koncert kakav sam oduvek zeleo, a ne dogadjaj koji ce probuditi opet neku zlu energiju
koju definitivno treba uspavati na duze vreme."
Inace, u dane pred koncert, spekuliralo se o mogucem atentatu na Balasevica. Ipak se nije
dogodilo nista. "Pitali su me zar se ne bojis opasnosti," pricao je na koncertu
Balasevic. "Kada bih se bojao, dosao bih se sakriti u Sarajevo. Sarajevo se bojalo
opasnosti pet godina. Sada
imam priliku dva dana osecati se Sarajlijom." "I na kraj svita, mi iz Splita"
Djordje Balasevic ima svoje obozavatelje i u Splitu. Cak i organiziranu skupinu svojih
fanova koji sebe nazivaju Optimistima. Ne prolazi njegov koncert u Sloveniji ili drugdje a
da oni tamo ne otidju. Otisli su cak i na onaj mariborski, neodrzani, gdje su se slikali
pred zgradom gdje se koncert trebao odrzati, a sliku zatim poslali u Novi Sad. Pojavili su
se i u Sarajevu s transparentom "I na kraj svita, mi iz Splita". Znajuci vec za
njih, Djordje ih je u sred koncerta posebno pozdravio privukavsi sve reflektore i
televizijske kamere na transparent. Pozdravio je Splicane i jos jedan transparent, iz
Omisa. "I iz Zagreba!", zavapio je jedan glas s tribine. Oko splitskog
transparenta bili su Ivana, Anuska, Zoki, Mirela i Lada. Pridruzio im se i Kreso iz
Sibenika koji takodjer obilazi koncerte i uporno pokusava stupiti u kontakt s "tim
Splicanima koji su na svim koncertima. Lada za sebe tvrdi da je postala "punoljetni
fan" - ovo joj je osamnaesti Djoletov koncert kojemu prisustvuje. Dvije Splicanke su
bile i jedine osobe kojima je bilo dopusteno popeti se na tribinu na kraju koncerta i
predati Djordju poklone: uokvireni list sa otiscima svojih prstiju i primjerak Saint
Exuperievog "Malog princa" s posvetom: "Za Tvog Malog Princa kojeg nosis u
narucju, kao i onoga koji jos uvijek prebiva u tebi ..." Prepoznavsi ih vec kao
stalnu
publiku svojih rastrkanih koncerata, Djordje je uzviknuo: "Niste normalne, cure!
Niste normalne!"
Po povratku u Split, docekala ih je e-mail poruka kceri Djordja Balasevica, da su pokloni
stigli u Novi Sad i da uokvireni otisci vise na zidu u njegovoj kuci.
Rade Keckemet, Split