DJOLE ZA SARAJEVO: Izvjestaj sa koncerta u Sarajevu, 08. februara 1998.g.
Arijana Cisic arijana.cisic@ohr.int
Znas, nakon onakvog rata je tesko vjerovati u to da ce se dobre i fakat lijepe stvari opet
desavati. No, Sarajevo k'o Sarajevo, nikad se ne predaje, bori se i dalje za lijepo i
zivotno, za ono sto zeli i sto dugo ocekuje. Jedan moj prijatelj mi, sredinom januara '98,
dok smo sjedili u
"Parkusi", rece da On dolazi u Sarajevo. Samo sam se nasmijala i konstatovala da
mozda ima dosta ljudi koji bi Ga zeljeli sprijeciti u tome, te da to nece biti tako lako.
Ipak, On je bio jaci od svih tih ljudi, On je zelio snaznije od njih. Za par dana prolazim
Dalmatinskom i na "Kogu" ugledam ogroman plakat, Njegovu sliku, ime i stih
"Spavaj mala, masala...", datume 07. i 08.
februar... Kako? Gdje? Ma, ovo je samo "fol, jeftin trik", rekoh sebi. A onda,
vidjeh da UNHCR sponzorira: trci kuci i zovi ih! Ucinim to i saznam da se karte prodaju od
26. januara, od 10 a.m. Necu se smiriti ni spavati dok ne ugledam kartu u svojoj ruci.
Covjece, 7 godina Ga nije bilo, a ta mi je karta nacin da Ga opet vidim, cujem i osjetim
sve emocije koje zrace iz njega dok pjeva, iz mene dok slusam. Bila sam prava klinka kad
sam Ga zadnji put vidjela i cula...
26. januar 1998.g., 13 sati: dolazim na red, u beskonacnom nizu ljudi od 7 do 77 godina,
koji su se, ispred UNIS-ovog nebodera, "poredali" i sanjaju o 07. ili 08.
februaru. Kupovina karata je ogranicena; mogu se kupiti 4 karte. Od 10 a.m. do 13 h
prodato je sve, ostalo je jos 10-ak,
samo za drugo vece. Ma, nema veze... hocu da Ga vidim i cujem, pa makar i sa ulaza u
Skenderiju, pa makr morala sacekati i dan vise. Kupujem cetiri, od zadnjih 10, uzimam
pomenuti plakat i idem na posao, nesvjesna posla, ljudi oko sebe i svih obaveza koje imam.
Vidjecu Ga, to je sad jedino vazno...
Ne sjecam se perioda od 26. januara do veceri 08. februara. Taj sam period zeljela
prespavati i presanjati... Tako je i bilo. 08. februar 1998.g., 1830 sati: koncert je u
2000 sati, krecem i pjevusim "Dolazim..." sa svojom sestrom, koja je dosta
starija od mene i slusa Ga puno duze, ali Ga ne voli i ne postuje nista vise od mene.
Citav tramvaj ide na koncert, niko ne moze da vjeruje, iako smo svi vec tokom dana culi
stotine utisaka sa prethodnog koncerta. Neko pjevusi
"Provincijalku", neko "Bezdan", neko "Ringispil", neko
"Bagrenje"... Stanica SKENDERIJA. Tramvaj prazan nastavlja svoj djir oko Sehera,
ka Bascarsiji.
Za razliku od ulaska na ostale koncerte, u ovom slucaju je bilo 5 ili 6 pravilnih redova,
preko cijelog platoa Skenderije,preko trotoara, ceste, do Miljacke... Svi su samo stiskali
ulaznice u rukama, buljili ka ulazu, plasili se da ne ostanu napolju, zivjeli u
iscekivanju da Ga, nakon
toliko godina, vide i cuju...
Usli smo, nasli mjesto na kojem cemo stajati i odakle se odlicno vidjela pozornica, iza
koje je bilo platno na kojem je pisalo "Jedan od ONIH zivota", DJORDJE
BALASEVIC. 2010 sati, raja je vec na vrhuncu strpljenja, Skenderija se trese od pljeska,
zvizdanja, skandiranja, udaranja u stolice sa svih tribina... Izlaze prvo ljudi iz benda,
zacuo se klavir, zaculo se "Dolazim". I ...
DOSAO JE ... TU JE... sa nama, sa svojim Sarajlijama, ostalim Bosancima, kao i rajom iz
Hrvatske i ko zna odakle jos (vidjela sam negdje "preko svita, mi iz Splita")...
U crnim farmerkama, crnoj majici, kao i prije 7 godina, skroman i divan, genijalan i
obozavan. Nas Djole... "Dolazim, sto dukata donosim...", orila se Skenderija, a
On je okretao glavu na sve strane, sa suzama u ocima, gledajuci hiljade isto tako suznih
ociju. Ostalo je bilo samo za dozivjeti i sjecati se... Pomalo je nemoguce to sve
ispricati... Znate i sami, kada krene hronoloski, pa zavrsi sa ispunjavanjem zelja... Svo
vrijeme smo istovremeno plakali, smijali se,
bili sretni, ali i tuzni... Ja sam, recimo, pored svih osjecanja u meni, bila i tuzna, na
neki nacin bas isto kao sto sam bila tuzna i kad sam prvi put izasla iz Sarajeva nakon 4
godine (covjece, sta sam dozivjela, radujem se sto idem na more): zar da dozivimo to da Ga
moramo cekati 7 godina, pa da nam onda srce pukne sto Ga opet vidimo?! Na stranu to sto
sam presretna sto je, na kraju krajeva, ipak bio tu, tuzno je dozivjeti nenormalnima
stvari koje su ti prije bile tako normalne i tako regularno tekle u tvom zivotu...
Balasevicev koncert svaku godinu-godinu i po... Ipak ne znam koji bi mi bio drazi: onaj
regularni koncert (mada nijedan Njegov koncert nije regularan; svaki je prica za sebe) ili
ovaj koncert-vulkan, ponovno ozivjeli vulkan emocija, ljubavi, srece... Ne znam...
Od 2010 do 1245, s Njim su pjevale hiljade ljudi...Pitao nas je kako su radili
"pirati" za vrijeme rata, bas prije no sto ce poceti pjevati pjesme sa albuma
"Naposletku...". Na to pitanje, Skenderija se umalo srusila od skandiranja, na
sto je on reagovao rekavsi "Pirati su dobro
radili...". Covjece, kad se samo sjetim sta je za mene znacilo kada sam dobila onaj
losi snimak prvo albuma "Jedan od onih zivota", a zatim i albuma
"Naposletku", tj. "Miholjskog leta", "Namcora",
"Poslednje neveste", "Sina jedinca"... i sve to preslusala, u mraku,
preko akumulatora, ciju sam posljednju snagu potrosila, ne da sebi osvjetlim stol kada
veceram ili kupatilo kad se spremam na spavanje, vec da preslusam Djoletove nove albume,
da ih preslusam pod bljeskom i treskom tenkovskih granata, okruzena smrcu i ubijanjem. Da
ih preslusam i da
prezivim jos jednu ratnu noc i dane nakon nje. A sada je On bio tu, nedaleko od mene,
zivio s nama i tih pet zajedno provedenih sati, po ko zna koji put nam pricajuci price o
Ladackom,
Oliveri, Bozi zvanom Pub i drugim zivotima... U jednom trenutku je nazvao Olju i samo joj
prosaptao "Ljubavi, cuj tvojih Bosanaca", nakon cega je okrenuo mobitel prema
publici, koja je
svom svojom snagom pozdravila dom u novosadskoj ulici Jovana Cvijica 33...
Malo nam je pricao i o press konferenciji odrzanoj toga dana. Pitali su Ga sve i svasta, a
njegovi odgovori, sve ono sto je uvijek bio i ostace, dovoljno su govorili. Kada je
pokusavao da nam ispunjava zelje, u jednom trenutku je rekao kako cemo, kad on bude na
pola puta do Novog Sada, udariti sebe po celu i reci "E, to smo trebali
traziti...". Bio je u pravu. Jos istu vecer sam se sjetila jos mali milion pjesama
koje smo mogli traziti, iako, dok smo bili u Skenderiji, izbor pjesama i nije bio toliko
bitan; ma, svaka Njegova pjesma udahnjuje zivot kada god je cujemo, ma koja to bila. Tad
je bilo bitno cuti i vidjeti Ga, a sve pjesme se ionako nisu mogle
otpjevati za "samo" pet sati... Za njegove pjesme je malo i "jedan od onih
zivota". Dosta je toga ostalo neotpjevano, nedoreceno, a ipak smo, tu vecer, bili
sretni, ipak je te veceri, ucinio hiljade, vecinom napacenih ljudi, sretnima. Priustio i
pruzio im je dozivljaj srece, radosti i atmosfere pune ljubavi.
Obecao nam je i obecali smo mu da, iako smo samo male lutke u ovom okrutnom svijetu
zaludjenom politikom i korupcijom, vise nikad necemo dozvoliti da prodje 7 godina a da se
ne vidimo. Ne smijemo dozvoliti da nam samo "ostane to sto se volimo". Moramo se
i vidjati...
U 0100 a.m. je otisao sa pozornice, nakon jednog bisa, sa rijecima "Volim te,
Sarajevo" na usnama. Volimo i mi tebe, Djole. Nemoj to nikad zaboraviti... pa nam i
dalje uljepsavaj zivot sobom i svojim stihovima.
Prosla su tri dana od koncerta... Ja se jos uvijek ne mogu srediti. Zato sam i odlucila da
vam ovo napisem. Pomislila sam da cu, ako to mozda podijelim sa nekim ko nije bio na
koncertu 07. ili 08. februara, nakon tri veceri nesanice, veceras ipak uspjeti zaspati.
Spavaj mala, masala...
Naposletku, ja sam dobro znala ko je on... i da ga takvog nema i nikada nece ni biti...
Hvala ti, Djole.
Sarajka
Arijana
Sarajevo, 11. februar 1998.g., srijeda