DJOLE ZA SARAJEVO: Izvjestaj sa koncerta u Sarajevu, 08. februara 1998.g.
Arijana Cisic  arijana.cisic@ohr.int

Znas, nakon onakvog rata je tesko vjerovati u to da ce se dobre i fakat lijepe stvari opet desavati. No, Sarajevo k'o Sarajevo, nikad se ne predaje, bori se i dalje za lijepo i zivotno, za ono sto zeli i sto dugo ocekuje. Jedan moj prijatelj mi, sredinom januara '98, dok smo sjedili u
"Parkusi", rece da On dolazi u Sarajevo. Samo sam se nasmijala i konstatovala da mozda ima dosta ljudi koji bi Ga zeljeli sprijeciti u tome, te da to nece biti tako lako. Ipak, On je bio jaci od svih tih ljudi, On je zelio snaznije od njih. Za par dana prolazim Dalmatinskom i na "Kogu" ugledam ogroman plakat, Njegovu sliku, ime i stih "Spavaj mala, masala...", datume 07. i 08.
februar... Kako? Gdje? Ma, ovo je samo "fol, jeftin trik", rekoh sebi. A onda, vidjeh da UNHCR sponzorira: trci kuci i zovi ih! Ucinim to i saznam da se karte prodaju od 26. januara, od 10 a.m. Necu se smiriti ni spavati dok ne ugledam kartu u svojoj ruci. Covjece, 7 godina Ga nije bilo, a ta mi je karta nacin da Ga opet vidim, cujem i osjetim sve emocije koje zrace iz njega dok pjeva, iz mene dok slusam. Bila sam prava klinka kad sam Ga zadnji put vidjela i cula...

26. januar 1998.g., 13 sati: dolazim na red, u beskonacnom nizu ljudi od 7 do 77 godina, koji su se, ispred UNIS-ovog nebodera, "poredali" i sanjaju o 07. ili 08. februaru. Kupovina karata je ogranicena; mogu se kupiti 4 karte. Od 10 a.m. do 13 h prodato je sve, ostalo je jos 10-ak,
samo za drugo vece. Ma, nema veze... hocu da Ga vidim i cujem, pa makar i sa ulaza u Skenderiju, pa makr morala sacekati i dan vise. Kupujem cetiri, od zadnjih 10, uzimam pomenuti plakat i idem na posao, nesvjesna posla, ljudi oko sebe i svih obaveza koje imam. Vidjecu Ga, to je sad jedino vazno...

Ne sjecam se perioda od 26. januara do veceri 08. februara. Taj sam period zeljela prespavati i presanjati... Tako je i bilo. 08. februar 1998.g., 1830 sati: koncert je u 2000 sati, krecem i pjevusim "Dolazim..." sa svojom sestrom, koja je dosta starija od mene i slusa Ga puno duze, ali Ga ne voli i ne postuje nista vise od mene. Citav tramvaj ide na koncert, niko ne moze da vjeruje, iako smo svi vec tokom dana culi stotine utisaka sa prethodnog koncerta. Neko pjevusi
"Provincijalku", neko "Bezdan", neko "Ringispil", neko "Bagrenje"... Stanica SKENDERIJA. Tramvaj prazan nastavlja svoj djir oko Sehera, ka Bascarsiji.

Za razliku od ulaska na ostale koncerte, u ovom slucaju je bilo 5 ili 6 pravilnih redova, preko cijelog platoa Skenderije,preko trotoara, ceste, do Miljacke... Svi su samo stiskali ulaznice u rukama, buljili ka ulazu, plasili se da ne ostanu napolju, zivjeli u iscekivanju da Ga, nakon
toliko godina, vide i cuju...
Usli smo, nasli mjesto na kojem cemo stajati i odakle se odlicno vidjela pozornica, iza koje je bilo platno na kojem je pisalo "Jedan od ONIH zivota", DJORDJE BALASEVIC. 2010 sati, raja je vec na vrhuncu strpljenja, Skenderija se trese od pljeska, zvizdanja, skandiranja, udaranja u stolice sa svih tribina... Izlaze prvo ljudi iz benda, zacuo se klavir, zaculo se "Dolazim". I ...
DOSAO JE ... TU JE... sa nama, sa svojim Sarajlijama, ostalim Bosancima, kao i rajom iz Hrvatske i ko zna odakle jos (vidjela sam negdje "preko svita, mi iz Splita")... U crnim farmerkama, crnoj majici, kao i prije 7 godina, skroman i divan, genijalan i obozavan. Nas Djole... "Dolazim, sto dukata donosim...", orila se Skenderija, a On je okretao glavu na sve strane, sa suzama u ocima, gledajuci hiljade isto tako suznih ociju. Ostalo je bilo samo za dozivjeti i sjecati se... Pomalo je nemoguce to sve ispricati... Znate i sami, kada krene hronoloski, pa zavrsi sa ispunjavanjem zelja... Svo vrijeme smo istovremeno plakali, smijali se,
bili sretni, ali i tuzni... Ja sam, recimo, pored svih osjecanja u meni, bila i tuzna, na neki nacin bas isto kao sto sam bila tuzna i kad sam prvi put izasla iz Sarajeva nakon 4 godine (covjece, sta sam dozivjela, radujem se sto idem na more): zar da dozivimo to da Ga moramo cekati 7 godina, pa da nam onda srce pukne sto Ga opet vidimo?! Na stranu to sto sam presretna sto je, na kraju krajeva, ipak bio tu, tuzno je dozivjeti nenormalnima stvari koje su ti prije bile tako normalne i tako regularno tekle u tvom zivotu... Balasevicev koncert svaku godinu-godinu i po... Ipak ne znam koji bi mi bio drazi: onaj regularni koncert (mada nijedan Njegov koncert nije regularan; svaki je prica za sebe) ili ovaj koncert-vulkan, ponovno ozivjeli vulkan emocija, ljubavi, srece... Ne znam...
Od 2010 do 1245, s Njim su pjevale hiljade ljudi...Pitao nas je kako su radili "pirati" za vrijeme rata, bas prije no sto ce poceti pjevati pjesme sa albuma "Naposletku...". Na to pitanje, Skenderija se umalo srusila od skandiranja, na sto je on reagovao rekavsi "Pirati su dobro
radili...". Covjece, kad se samo sjetim sta je za mene znacilo kada sam dobila onaj losi snimak prvo albuma "Jedan od onih zivota", a zatim i albuma "Naposletku", tj. "Miholjskog leta", "Namcora", "Poslednje neveste", "Sina jedinca"... i sve to preslusala, u mraku, preko akumulatora, ciju sam posljednju snagu potrosila, ne da sebi osvjetlim stol kada veceram ili kupatilo kad se spremam na spavanje, vec da preslusam Djoletove nove albume, da ih preslusam pod bljeskom i treskom tenkovskih granata, okruzena smrcu i ubijanjem. Da ih preslusam i da
prezivim jos jednu ratnu noc i dane nakon nje. A sada je On bio tu, nedaleko od mene, zivio s nama i tih pet zajedno provedenih sati, po ko zna koji put nam pricajuci price o Ladackom,
Oliveri, Bozi zvanom Pub i drugim zivotima... U jednom trenutku je nazvao Olju i samo joj prosaptao "Ljubavi, cuj tvojih Bosanaca", nakon cega je okrenuo mobitel prema publici, koja je
svom svojom snagom pozdravila dom u novosadskoj ulici Jovana Cvijica 33...
Malo nam je pricao i o press konferenciji odrzanoj toga dana. Pitali su Ga sve i svasta, a njegovi odgovori, sve ono sto je uvijek bio i ostace, dovoljno su govorili. Kada je pokusavao da nam ispunjava zelje, u jednom trenutku je rekao kako cemo, kad on bude na pola puta do Novog Sada, udariti sebe po celu i reci "E, to smo trebali traziti...". Bio je u pravu. Jos istu vecer sam se sjetila jos mali milion pjesama koje smo mogli traziti, iako, dok smo bili u Skenderiji, izbor pjesama i nije bio toliko bitan; ma, svaka Njegova pjesma udahnjuje zivot kada god je cujemo, ma koja to bila. Tad je bilo bitno cuti i vidjeti Ga, a sve pjesme se ionako nisu mogle
otpjevati za "samo" pet sati... Za njegove pjesme je malo i "jedan od onih zivota". Dosta je toga ostalo neotpjevano, nedoreceno, a ipak smo, tu vecer, bili sretni, ipak je te veceri, ucinio hiljade, vecinom napacenih ljudi, sretnima. Priustio i pruzio im je dozivljaj srece, radosti i atmosfere pune ljubavi.
Obecao nam je i obecali smo mu da, iako smo samo male lutke u ovom okrutnom svijetu zaludjenom politikom i korupcijom, vise nikad necemo dozvoliti da prodje 7 godina a da se ne vidimo. Ne smijemo dozvoliti da nam samo "ostane to sto se volimo". Moramo se i vidjati...
U 0100 a.m. je otisao sa pozornice, nakon jednog bisa, sa rijecima "Volim te, Sarajevo" na usnama. Volimo i mi tebe, Djole. Nemoj to nikad zaboraviti... pa nam i dalje uljepsavaj zivot sobom i svojim stihovima.
Prosla su tri dana od koncerta... Ja se jos uvijek ne mogu srediti. Zato sam i odlucila da vam ovo napisem. Pomislila sam da cu, ako to mozda podijelim sa nekim ko nije bio na koncertu 07. ili 08. februara, nakon tri veceri nesanice, veceras ipak uspjeti zaspati. Spavaj mala, masala...
Naposletku, ja sam dobro znala ko je on... i da ga takvog nema i nikada nece ni biti...

Hvala ti, Djole.


Sarajka

Arijana

Sarajevo, 11. februar 1998.g., srijeda