TRI SATA SVIRKE NAKON 10 GODINA NIJE BILO DOVOLJNO DA NAPUNI VENE LJUDI GLADNIH ĐOLETOVOG LIKA... Prije od prilike mjesec dana uhvatio sam vijest na netu da se Đole sprema održati koncert u Pulskoj areni. Naravno od tog trenutka počinje priča koja završava samim spektaklom. Počinjem zivkat agencije i informacije za karte medjutim kao da koncerta neće ni biti, nitko nema pojma. Odgovori u stilu ma kakav koncert mi bi valjda znali za to, od kud vam ta informacija, ne nije bilo ni govora ni o kakvom koncertu ... SRAMOTA.  Uglavnom već na rubu živaca, razočaran i tužan 2 dana prije koncerta, za večerom u kuhinji čujem tihe taktove iz sobe, na HTV-u se cuje: Na stanici u Puli... Naravno trebalo mi je cca 1 sec da se pojavim pred televizorom i ustanovim da će koncerta ipak biti. Sreća je da sam uhvatio tu kratku reklamicu jer je ona bila jedina potvrda da će taj koncert biti održan.  U nevjerici, kad su me sve nade već napustile zovem informacije i agencije. Naravno ponovno bez ikakvog uspjeha. Ali ipak informacije Zagreb konacno imaju podatak o nekoj maloj firmi koja prodaje karte. Par minuta prije zatvaranja agencije u petak izlazim van sa kartama i novim žarom, sretan ko mala beba. Dalje su se odbrojavale minute. Subota sjedam u auto i vozim za Pulu, cjelim putem iz auta trešti Đole a put djeluje k`o da je Pula na kraju svijeta. Dolazimo pred Arenu i lagano gubimo živce tražeći parkiraliste. Pred Arenom je par tisuća ljudi, na što smo prokomentirali: wow bit će ovo dobar koncert. No u tom trenutku nismo znali da je Arena već bila puna, te da su ovi ljudi samo ostatak koji još kupuje karte i ulazi u već prepunu Arenu. Početak koncerta 21:10 minuta više koga briga. Dolaze lagano članovi benda, u Areni vlada neopisivo uzbuđenje, svi su na nogama, plješću, vrište i skaču. Đole je ušao na scenu kao u svoju kuću, osjećao se više nego pozvan i više nego dobrodošao a mi smo se trudili da tako i ostane. Koncert je trajao puna 4 sata. 4 sata u kojima su se izmjenjivale emocije, od suza do euforije. Neopisivo. Moram priznati da se ne sjećam redosljeda pjesama niti pozdravnog govora, bio sam toliko uzbuđen samom pojavom Balasevića, kojeg nisam vidio skoro 14 godina, da ne znam ni šta sam pjevao ni šta sam radio ali bio sam tamo i bio sam s njim. Oko 10.000 ljudi kojima je prosjek godina nemoguće odrediti, bilo ih je od 10 do 60 godina, pjevalo je i plakalo, veselilo se i smijalo, pa opet plakalo i tako do kraja. Pred kraj redovnog djela koncerta počinje kiša. Nebo plače zbog skorog rastanka? No 10000 ljudi urlanjem i ko zna čime sve ne, rastjeruje oblake i kišu kao indijanskim plesom. Balašević izjavljuje da njih kiša neće nakon 10 godina omesti da normalno odrade koncert u Hr.  Na kraju predstavljanje benda i pjesma Naposletku. Veliki genij i kantautor se povlači sa scene, svjetla se gase a publika traži još. 3 sata svirke nakon 10 godina nije bilo dovoljno da napuni vene ljudi gladnih Đoletovog lika i djela.  Izlaze ponovno velikani, vraća se Đole i odrađuje dodatnih 40 minuta. Na kraju kao sto je to red Odlazi cirkus. Mislio sam gotovo je, to je kraj. Nakon Odlazi cirkus nema više. Sretni i ispunjeni dozivali smo ga, iako smo znali da nakon te pjesme nema povratka. No nakon par minuta Đole se vratio na scenu. Slijedile su lagane stvari kroz koje se malo po malo opraštao od nas i raspuštao članove benda. Za kraj uz klavir slijedi Marina. Suze u očima i jedno veliko do viđenja. Do viđenja jer oni koji su bili tu će se vratiti i sa sobom dovesti nove ljude. Oni koji nisu nadam se da će nakon ovog svatiti šta su propustili. Đole hvala ti na ovome, dugo sam sanjao o ponovnom susretu i sada sam sretan. Sretan zbog predivnog koncerta ali istovremeno strašno tužan zbog njegovog kraja. Volio bih da se nikada nije završio i da traje vječno kao što će trajati sve tvoje pjesme. Puno pozdrava svima, pogotovo ljudima koji su bili na koncertu, ljudima koji vole Đoleta, ljudima koji ne osporavaju njegovu veličinu. Pozdrav hrvatskim agencijama, informacijama i HTV-u samo uz komentar: Sram vas može biti, ovo je bio humanitarni koncert za Pulsku opću bolnicu. Ako niste mogli podržati Balasevića kao glazbenika i velikana većine mogli ste to učiniti makar zbog svrhe koncerta. Najveći pozdrav Balaševiću i velikanima iz banda ali sa rijecima: Do vidjenja na prvom slijedecem koncertu do kojeg moj stari auto može doći. Hvala vam na predivnoj večeri koja ce zauvijek ostati u mom srcu. Hvala na "Priči o Vasi Ladačkom" za koju sam već tužno mislio da je neće ni biti. Ispričavam se na duljini pisma, razbacanosti, nepismenosti i šta ja znam čemu sve ne, ali dok ovo pišem sjećanja i emocije su jos uvijek svježe i ponovno naviru. Robert Lacković robert@oglasnik.hr