Jos jedan izvjestaj sa Ljubljanskog koncerta

napomena: Ovo je ustvari pisano kao novinski članak kojim baš i nisam bila

zadovoljna pa nikada nigdje nije završio. Zato ga sada šaljem ovdje, iako

je prošlo već dosta vremena. Napisan je 5.12.'97.

 

DA LI SE DUGAVE JOS UVIJEK ZOVU DUGAVE

iliti riječima Ivane Leutić:

"Na koncertu nisu bili Hrvati vec građani Hrvatske, to je velika razlika"

 

Iako je nakon prošlogodišnjeg mariborskog koncerta Đorđe Balašević izjavio da se njime oprašta od svoje publike, 1.12. dotične godine je, vjerujem na veselje mnogih, pogazio tu danu riječ i još nam se jednom ukazao u dupkom prepunoj ljubljanskoj Hali Tivoli. Cifre, da li pretjerane, govore o 80% prodanih karata u Hrvatskoj (vrati se na podnaslov) u što nije teško povjerovati onome koji je koncertu prisustvovao i na istom se osjećao kao u rođenom gradu, bio to Zagreb, Split ili Rijeka. Druga stvar nas je, ipak, vraćala u realnost, u kojoj je svatko, ukoliko je želio prisustvovati ovome spektaklu, trebao prijeći određenu kilometražu, a to je bespotrebno maltretiranje dvosatnim čekanjem, probajte pogoditi na čijoj granici.

 Ovoga puta ja zadnji gasim svijetla iliti Maratonac od 4 i pol sata

 Tek sam na ovom koncertu postala fizički svjesna značenja riječi "masa" kojoj kroz čitavih četiri i pol sata, koliko nas je Balašević držao na okupu, nije nedostajalo ni snage, ni suza, a bogme niti patetike. Euforija koja je započela još puno prije samog Balaševićevog izlaska na binu talasala se tijekom čitavog koncerta na ramenima publike nalazeći svoj izlaz u neprekidnim povicima raspjevanog mnoštva koje je kao i sam Balašević dokazalo da neće posustati glasom sve do posljednje odpjevane note. "Započeli smo pesmom 'Noć kada sam preplivao Dunav', a zavrsit ćemo s 'Odlazi cirkus'. Ovoga puta ja testiram vašu snagu, videt ćemo tko ce prvi da ode." - Oglasio se Balašević nakon prve odpjevane pjesme - "Biti će mnogo pesama, ali ipak, ne može sve da se odpeva", zaključi, nastavivši nizati hitove i balade sa svih svojih albuma. Može se reći da nabrojati ih u ovako malom prostoru nije pretjerano ekonomično, ako će se baš tražiti izgovor za nesposobnost pamćenja svih naslova, ali u četiri i pol sata ionako može svašta stati. I stalo je. Sve od "Lagane stvari" do "Naposletku". Od "Hej haj baš nas brige" do "Namćora". I za veselje i za suze. A suze su potekle i na bini. "Jedna pesma sada po mojoj želji." - pogledao je Balašević na sat na kojem je bilo blizu pola 12 - "Ima jedan dečak u Novom Sadu koji sada ide na počinak, kao što mali dečaci i treba da spavaju u ovo vreme." - Bio je to uvod za "Uspavanku za dečaka", a zatim je odnekuda dolepršao plavi srcoliki balon s natpisom "Pozdrav Aleksandru Balasevicu". Emocije su na kraju kulminirale i na bini, a publici je bio upućen veliki suzni pogled zahvale. Uz još ponešto tuge i nešto više veselja doguralo se i do kraja koji nitko nije želio prihvatiti. "Još uvek ste tu? Znam ja da se vama ide." Ako je i bilo takvih, bilo ih je vrlo malo. Svjetla su upaljena, i ma koliko gasa uložili u svoja grla, "Odlazi cirkus" je otpjevan i svi znaju da je kraj. "Meni nije potrebno da izvodim biseve kako biste mi vi pokazali da me volite. Dokazali ste to na početku, kada sam došao." - Uz ove zadnje Balaševićeve riječi sve što smo mogli je okrenuti se i otići. Ali, ne i zaboraviti. "Kada malo razmislim, iz kojih smo se sve drzava skupili, kada bi svaka od njih poslala svoje najbolje bendove, bi li iko bio bolji od nas?" Mnogi koncerti gledani u Beču, Munchenu i Italiji više nemaju značenja. Pred zlatom svaki drugi sjaj blijedi.

 Izvan ove nase bajke iliti Homonostalgija

 Koncert nije mogao proći bez političke konotacije. Tek što je stupio na binu, dvoranom je zaorilo skandiranje "Dodi u Zagreb!". "Deco, stanite, da vam kažem sad jedno" - slijedio je odgovor - "Dok postoje određeni ljudi, izvan ove naše bajke, stvari su takve kakve jesu. Ali, deco, dok slušate moje pesme, okrenite na neku radiostanicu, i znaćete da sam sa vama u Zagrebu, da sam uvek sa vama." Pred kraj koncerta jedan je platneni transparent umalo pogodio Balaševića. "Ovako bi me gađali u Zagrebu" - slijedila je duhovita doskočica s mnogo prizvuka ironije u sebi. Ali sve te riječi nisu nikoga stišale. I dalje su se izvikivali hrvatski gradovi, i dalje su se vijorili transparenti "Opet isti klinci iz Zagreba", "Pozdrav od nas iz Rijeke"... "Da li se Travno jos uvek zove Travno, a Dugave Dugave? Da li su sada neke druge ulice u Zagrebu?" I uz Zagreb stalno se spominjao i Split, i Osijek, i Dubrovnik, a zatim je stiglo i priznanje: "Ja sam nostalgičar, ali da me ne bi odmah krivo shvatili i prilepili mi ono 'ju', ja sam nostalgičar za gradovima, za ljudima. Nedostaju mi Split i Osijek i Zagreb, nedostaju mi ljudi iz tih gradova. Ja sam homonostalgicar." A papirići i pisma, koja je Balašević uredno skupljao, letjela su na pozornicu. Neke je odmah pročitao, ali sadržinu istih uvijek zadržao samo za sebe. Zato nam je prenio svoje pjesme, svoje stihove od kojih su se mnogi odnosili na razdaljinu koja je medu nama, a koja se na tih nekoliko sati uspjela svesti na minimum. I često se čulo "Tako smo daleko, a sada tako blizu, okupljeni iz različitih država u ovoj dvorani." I kroz zajednička shvaćanja koja su nas činila istima, ljudima, sa istog planeta, od iste majke prirode, odvajajući nas od Baba Roga koje preko naših života kistom maljaju crnu boju i koji nisu nikada, između ostalih, niti čuli onaj stih "Samo da rata ne bude", širila se lijepa riječ, širila se dobra namjera i preplavile su nas naposlijetku magične riječi pisane najboljim perom velikog umjetnika. Ostavimo sve drugo po strani. Političke apele, vlastine mitinge i obilne ručkove, imena ulica bivših i sadašnjih, važnosti ljudi bivših i sadašnjih, mrtve Skugore, i dopustimo da nas povede ljepota poezije čovjeka kojemu je jedinome uspjelo ukrotiti te riječi sa kojima svi mi prečesto dolazimo u sukob. I ostalo je sve na "Nedajte se, moj narode!"

 Lola iz Zagreba jsnajder@public.srce.hr

 spavaj mirno, Dzokeju