Maribor, festival Lent, Glavni oder na Dravi,  30.06.2006.

Jos par sati prije koncerta, moja sestra i ja smo se predomisljali da l' cemo uopce ici ili ne. Znate ono, nema se love i to... Ipak, nije nas dugo bilo na koncertu, od Varazdina prosle godine. U autu mi skoro nikad ne svira nista drugo osim Djoleta pa sam konstantno nabrijan. Ma, kvragu sve, idemo! Zadnje sam minute posudio lovu, kupio tolare i pici... U Maribor smo stigli oko 21:00, a parkirali cetiri ulice dalje, sto bas nije u mom djiru jer ja uvijek volim autom "u sator". Stvarno me dugo nije bilo u tom predivnom gradu pa sam i to podnio. Brzim smo hodom krenuli, nasli i dosli. Kilometar satora za pocetak nas se jako dojmio. Jela, tocenog Zlatoroga i ostalog pila na pretek, a sve to uz obalu Drave. Terase uz vodu, milion pravih cura (i tipova za moju sestru) i tak... Sjeli smo u jedan od tih satora i narucili biru. Nakon toga priblizili smo se "Glavnom odru na Dravi" gdje je Djole i trebao nastupiti. Posto jos nije bilo pocelo, a i mislili smo da karte mozemo kupiti bilo kad, vratili smo se na pivu. U medjuvremenu je koncert vec poceo. Jedva smo nekako culi taj bas makar smo bili udaljeni samo pedesetak metara. Kad smo dosli do ograde, veli ovaj:  "Ni vec vstopnic." Ja: "Daj, nemoj me, kaj nema? Pa daj nas onda pusti unutra." A ovaj: "Ne, ne i ne! Uzalud svim nasim nagovaranjima ostali smo onako naslonjeni na ogradu i slusali koncert, al nije to bilo to. Brzo smo donijeli zakljucak da moramo nesto promijeniti i upasti makar preko vode na kojoj je bila cijela pozornica. Ispred nje bila su sjedeca mjesta, a okolo jos dvije tribine s ukupno 5, 6 tisuca ljudi, koji su na zalost ili, za promjenu, na srecu, morali sjediti. Djole je ionako umjetnik, nije to neki bed. Sve oko toga bila je zeljezna ograda i nekolicina zastitara koji nisu dozvoljavali ulazak. Razmjenio sam sa sestrom par planova i pruzio joj 2000 tolara za slucaj da se izgubimo pa velim: "Skoci pa da vidimo kaj budu napravili." I na najglupljem i najvidljivijem mjestu za sve redare, preskocila je ogradu, pogledala me, nasmijala se i za trenutak se izgubila u guzvi. Posto nije bilo nikakvih reakcija osim pomalo zacudjenih pogleda sa strane, u sekundi preskocih i ja. Odmah sam pozurio cim blize pozornici, sve do onih najblizih sjedecih mjesta. Uletio sam tocno na Dodjosku k'o na bombu, al znate vec kakvu. Poredak pjesama znate pa vam ga necu pisati. Odslusao sam nekoliko pjesama i otisao pronaci sestru. Primijetio sam i sank te sam otisao po toceni Zlatorog (naravno). Hocu platiti, pitam konobaricu: Kol'ko? Veli: "Vse je zastonj!". Daj me nemoj! Tek je onda mojoj nacuganoj glavi sinulo da je to VIP zona. Ha, ha, ha... Ubrzo sam uspio pronaci sestru pa smo skupa uzivali, skakali, divljali, derali se, a mozda malo i pjevali... Ni'ko nas nije ni stotinke diral. Svako malo smo odlazili po toceno Lasko i po neki od 4 vrste Bandidosa, od kojih je najbolji Hot, broj 2 - Ice, 3 - Light lemon i 4 - Tequila. U Hrvatskoj imas samo 2 i 4. Šteta jer je Hot stvarno mracina. Kad bolje razmislim, stvarno mi je zao onih koji su morali sjediti. Jedna moja (ne) prijateljica mi je rekla da ju je svaki put kad je htjela ustati, zastitar zaljepio za stolac. Uz toliko pozitivne energije i da vise ne spominjem alkohol, cijeli koncert nam je proletio u hipu. Najvise me se dojmio "Sin jedinac" koji mi je bio nekako najbuntovniji, a to nam treba uz sve one lijepe balade. Moju sestru je posebno dojmila "Slovenska". Kako je koncert isao kraju vec prije pocetka "Cirkusa" imali smo plan riskirati 3/4 pjesme (skoro pa 7/8)  da se nekako uspijemo probiti do Balasevica. Posto smo vec bili na dosta njegovih koncerata, to je bio dobar ulog za upoznavanje. Na pocetku pjesme, odmah smo se zaputili prema mosticu s desne strane pozornice gdje je, naravno, bio redar. Prvo sam ga pitao da l' nas pusti gore, a on je bio sav "odusevljen". Kroz razgovor sam shvatio da postoji jos jedan izlaz s druge strane pozornice s koje su bili neki automobili pa sam pretpostavio da ce najvjerojatnije onuda sici. Kad smo dosli na drugu stranu, ista prica... Jos gore, taj nas je i tjerao. Otisli smo ispred pozornice gdje nas je neki tip upitao sto trebamo. Na nas odgovor da cekamo pitao je tko smo mi tu. Ja sam odgovorio: "Mi smo tu." - kao, mi smo domaci. I ovaj je odustao. Bez puno razmisljanja zakoracili smo i krenuli prema malom satoru gdje je trebao biti Djole. Vec nas je vidio onaj lijevi redar i derao se: "Haaallo!", a ja sam mu rekao: "Idemo tu do coveka" - jer smo vec bili primjetili Kinu koji je pospremao opremu. Dosli smo do njega, upoznali se, popricali i upitali ga da l' se nekak' mozemo probiti dalje. Rekao je: "Samo se pravite blesavi." Do sad ste vec mogli zakljuciti da nam to nije neki problem. Tog trenutka smo ugledali Djoleta kako daje intervju. Sad nas je opet zaustavio neki koga sam pitao da l' mozemo upoznati legendu. Rekao je da smo se prosetali k'o po dnevnoj sobi. "Snalazimo se." - odgovorio sam i nasmijao se. Ovaj nas je ipak pustio da stojimo tamo gdje smo i bili. Na pitanje neke djevojke da li nam kako moze pomoci, odgovorio sam: "Moze nam pomoci samo Djole." Sad smo vec bili na dva metra od njega. Upravo je zavrsio intervju i tad sam ga dozvao. On se priblizio i pruzio mi ruku. Predstavio sam se: "Neven iz Varazdina, a ovo je moja sestra Maja.". Nakon toga smo malo pricali o koncertu u Varazdinu, o Rasinji, o tome kako bi njemu vise odgovarali manji koncerti... I nas cilj je bio ostvaren. Samo mi je zao sto nismo imali fotoaparat makar sam primjetio da nas je netko slikao. Kako doci do slike? Nakon stiska ruke i pozdrava polako smo krenuli ka izlazu. Ostalo je jos noci da se posjete neki mariborski klubovi, a mi smo ovo stvarno morali proslaviti!

Neven i Maja iz Varazdina