„..da ga je odvela karta cak u Prag ili Bec…"

Tako je otprilike pocela nasa prica. Doduse, nas je karta odvela prvo u Bec, a onda iz Beca u Prag. O karti koja nas je odvela u Bec radije ne bih, samo sam kroz to iskustvo naucio da nije sve dobro sto se dobro svrsi. Kao sto niti jedan cilj ne opravdava sredstvo, kako su nas skloni uciti nekakvi tipovi od Lenjina pa do Hitlera. No sta je-tu je, sad je dobro. A karta koja nas je odvela u Prag je bila posebna. Karta za Koncert Georgea Balasevica.

Tu je svakako pomoglo clanstvo u ovom Klubu, jer smo preko mailing liste (hvala Srdjane) dobili obavijest da „doticna persona" ima Koncert u „Lucerna Baru" u Pragu.

Sa lakom dozom nevjerice i nezainteresiranosti smo se poceli raspitivati ima li karata, da bismo doznali da ima samo jos za stajanje. „A zar ima i onih koji sjede na Djoletovim Koncertima", bilo je nase pitanje.

Rekli su nam da ima dovoljno karata i da ce nastampat ako pofali te ne treba rezervirati pa smo se hrabro zaputili u Prag. Kompic i ja smo se dogovorili da cemo se naci u tri popodne kod njega, tako da krenemo na vrijeme, a u cetiri i dvadeset nam je uspjelo iskobeljat se iz Beca. Uz manje peripetije po putu, svi zastoji su srecom bili u suprotnom smjeru, stigosmo u osam i po u Prag. „Lucerna Bar" smo pronasli od prve pa smo htjeli jos pogledat negdje i za prenociste. U pola sata smo uspjeli pronaci prenociste, kupiti Kartu za Koncert i u pet do devet smo stajali u prvom redu do bine. U prvom redu!

Tu nas je zadesila muka, stojis u prvom redu do bine na Djoletovom Koncertu i nemas foto-aparat, video–kameru ili nesto slicno. Naime, ponijeli smo foto-aparat iz Beca, doduse, malo pokvaren (nakon 12-13 slika premota samostalno film na pocetak), ali smo rekli, kupit cemo nekoliko filmova od 12 slika. E, ali smo u zurbi zaboravili kupiti film, a da stvar bude bolja i fotic ostavili u autu.

Ne znam da li se netko mozda moze poistovjetit s nama i shvatit koji je to osjecaj. Muskarcima ga je najbolje docarat, kao, utapas se negdje na plazi u Malibuu i zivot ti spasi nitko drugi nego Pamela Anderson, i jos ti da umjetno disanje usta na usta. I to nitko ne vidi. Bez svjedoka! Ma daj, tko bi ti vjerovao. Ima jedan vic na tu temu sa Mujom i Cindy Crawford na pustom otoku, kad mu je i s Cindy dosadilo jer nije imao kome ispricati.Tako bi se vjerojatno osjecala Monica Lewinsky da joj je mama odnijela Onu Haljinu na kemijsko ciscenje.

Stojimo mi tako prije pocetka, u prvom redu ispred bine visoke dobrih pola metra, kad meni netko vikne odostraga: „Decko sidji s bine!" Ne stojim ja na bini. Ja sam vam toliki. Onda se nasla hrpa malih ljudi koji su htjeli da ih pustim ispred sebe, apelirajuci na moje ljudske osjecaje, koje sam prvi puta u zivotu uspio potisnuti i pustio sam samo dvije omalene sredovjecne gospodje da stanu ispred mene. Naime, svaki put popustim, i onda koncert odgledam negdje straga gdje su prvi red iza mene tipovi koji nisu ni platili kartu.

Devet i dvadeset, pocelo je. Mislim da onome tko je jednom bio na Djoletovom Koncertu ne moram opisivat kako to izgleda jer svatko „svoj" Koncert dozivi drugacije, a tko nije bio, to se rijecima ni ne moze opisat ("…musko, a peva…"). Uglavnom, u odnosu na Koncert u Becu 21.02.1998, trajao je malo duze, meni se vise svidio (vjerojatno zato sto sam bio tako blizu) i cure su bile zgodnije (sorry Becanke). Cijelo vrijeme Koncerta nisam dozvolio da me odguraju vise od tri metra od Djoleta odnosno metar od bine (Djole, ja sam ono strkljasto cudoviste koje je stajalo sasvim naprijed, malo desno, iz tvoje perspektive, sto je povremeno urlalo „Panonski Mornar". Nije mi uspjelo.).

Kao sto to vec na Djoletovim Koncertima biva, svatko je pronasao neku „svoju" pjesmu na koju je bio sjetan ili plakao, a Djole je uspio nabrojati jos toliko pjesama koje nije stigao otpjevati („Brzi", nemas sanse). Onih koje nije ni spomenuo, ostalo je jos barem cetiri puta toliko

Sve skupa je trajalo do deset do jedan i Djole je ostao neumoljiv. Nakon „Odlazi Cirkus" nije se vise vratio. Nakon Koncerta smo se uspjeli dokopat jednog plakata, kao trofej ili dokaz da smo bili u Pragu. Osim toga smo se na koncertu skompali s jako simpaticnom ekipom, a skuzili smo se tako sto su stajali pored nas i, i oni i mi smo znali tekstove svih pjesama. Plus toga su oni jos imali foto-aparat. Poslije smo isli skupa na pivu, a slijedece vece smo se opet sreli i dogovorili da nam posalju fotke kad ih razviju. Iz prvog reda. Valjda nece cekat jos nekoliko svadbi, godisnjih odmora i proslava da ispucaju film.