Ja mislim da sam ja jedini covjek koji je prosao kroz toliko muke da bih prisustvovao koncertu (prvom, a mozda nazalost i mom zadnjem) mojeg najmilijeg artiste. Posto zivim u Torontu, u kojem je bio organizovan put u New York, ali je meni bio neprikladan za pritvatiti taj aranzman, pa sam se odlucio sam voziti devet sati do New Yorka. Ali, morao sam nabaviti karte, koje su prhnule kao puter u vreloj tavi, pa sam na srecu dvije sedmice prije koncerta vec poceo zvati odredjene ljude u New York, ne bi li rezervisao karte. Bio sam ja ustvari nasao karte, ali je bio problem kako da ih preuzmem, pa su se tu razno-razni planovi bacali u pokusaje, ali nista nije uspjevalo. A famozna subota se tako brzo priblizava... Najzad, poslije jedno petnestak telefonskih razgovora i mnogobrojnih planova, moje karte su stigle u ruke Srdjana Cupica, sa kojim sam se cuo tri dana prije koncerta i koji me je smirio i rekao da se mogu uzdati u njega i samo da ga prije koncerta pronadjem da se "izmjeni" ta nasa "roba". To me je najzad bilo smirilo, i sa uzitkom i nestrpljenjem sam otcekao ta tri dana. I poslije jedno pola dana voznje(ukljlucujuci prelazak granice, pridrzavanju ogranicene brzine i dva i pol sata gmizenja po ulicama New Yorka) sam stigao na mjesto gdje ce se za mene pisati istorija.

U mom smjestaju sam se samo oborio na krevet i dobro naspavao(da slucajno ne bih zaspao na koncertu, posto su mi Djoletove pjesme i glas, kao uspavaka). Tu subotu sam samo brojao minute, ne bi li najzad dosao trenutak kad sam se nasao ispred teatra gdje ce koncert biti odrzan. Moram jos nesto reci, mislim da se je moja djevojka Rumunka, bila jedino celjade koje se ne bi moglo klasificirati kao nasi ljudi, pa se stim i ponosim.

A i ona je pored mene zavoljela vec gore navedeg umjetnika, i skoro se nasa veza bila i tragicno zavrsila kad sam joj rekao da sam prvobitno planirao ici bez nje, posto sam mislio da joj nece biti do tog kocerta. No na srecu poslije mog poziva, sve se tu zavrsilo. .

I tako, stigavsi oko pola devet, nasao sam se u panici, kako ja da sad nadjem tog Srdjana? Stavsi ispred ulaznih vrata, upitao sam par ljudi za Cupu, i erkli su mi da je negdje okolo. Tada je neki strah poceo da raaste u meni, posto sam vec cuuo od ljudi sa strane onako nacuo, da ima previse ljudi, i da neki nece uci, narocito oni bez karte (u koje sam i ja spadao u tom trenutku). Poslije jos par pitanja ovima na vratima, sa desne strane mi su u kutu oka prikazao Djole, jednostavno prolazeci kroz gomilu, koja ga mozda cak nije ni primjetila dok neko nije rekao da je prosao i uprsavo usao Djole. Prosavsi upravo pored mene, osjetio sam neku vrstu smirenosti, da ce sve pasti na svoje mjesto (i moje karte u moje ruke). Nisam htio sad da ga zaustavljam i rukujem se ili trazim neke skrabopise njegove za uspomenu, jer sam shvatio da bi i ostali ljudi prisli i tako napravili pravu guzvu. Jednostavno sam ga pratio pogledom dok nije zasao iza vrata.... I malo zatim je naisao i "moj" covjek, Srdjan Cupic, koji mi je urucio karte i ja i Ruxi smo se nasli unutar prostorije, unutar "sigurne" zone... Sada je samo ostalo da se ceka da se smjestimo u svoja sjedista.

Koncert je poceo jedno pola sata kasnije od zakazanog vremena, ali je to vrijeme za mene, pored svih muka i peripetija koje sam prosao da bih se nasao ovdje, bilo kao cekanje pred vratima Sv. Petra. I poslije Duje, Dude, Petra, Cakija, Kikija i Karadjordja, pojavio se i glavni glumac vecerasnjeg filma, Djole. Sa citavom klapom ,"The Unfuckables", na sceni pljesak se prolamao jedno par trenutaka i onda stisao. Djole je onda progovorio par recenica i poceo svoju prvu pjesmu, jednu koju nisam cuo sigurno jedno pet godina. "Dolazim" je nadam se naziv te pjesme, i prije refrena je na stihove "...dugo sam bio daleko, dal' me pozeleo neko" publiku natjerao na gromak pljesak, urlikanje (bar se nadam da nisam bio jedini koji se derao tada) i zvizduke.

Citav koncert je bio jedan veliki san za mene, i stalno cu ga sanjati. Veliki pozdrav svima koji su omogucili da se ovaj koncert odrzi, i jedino sto sada cekam jeste da Djole dodje u Toronto, i da ga tu zabiljezim u sjecanje na sve nacine koje sam propustio u New York-u.

Vladimir Matovic iz Toronta (Sarajlija rodom inace)

p.s. Djole, molim te samo nemoj vise da "grlis" taj mikrofon, nije da nisi izveo odredjne pokrete tacno, ali ti pjevanje mnogo bolje stoji....