Mostar, 2.9.2005.

Dugo si bio daleko, ovde te poželeo neko…

Bio i otišao. Panonski mornar. Jedini koji zna kako ploviti ljudskom dušom, po kvrgavim terenima zemlje što se balkanskom zove.

Rekao je neće dolaziti u gradove koje nije smatrao svojima. Drago mi je što je porekao i doplovio u grad na Neretvi. I zbog grada, a i zbog mene. Nadam se da ga je zavolio i počeo zvat svojim, iako sama znam koliko je to teško.

Puno sam puta pisala o njegovim koncertima, o emocijama koje razbudi, o lavinama koje pokrene, o smiješnom životu koji se nekako uvijek preplitao s njegovim stihovima. Svaki je trenutak imao svoju pjesmu. Uglavnom Đoletovu.

I krug se počeo crtati nekada davno, uz gitare, u danima kad želiš biti velik pa se furaš na sve što vole stariji. Poslije ti bude pomalo žao, jer nisi dovoljno bio dijete. Poslije, kad dođu neki novi klinci…

Kružna crta ucrtavala se puno godina, nekad puna, nekad isprekidana, nekad duboko zarivši se, a nekada tek ovlaš dodirujući papir. Bilo je točaka na kojima je trebalo zastati i osvrnuti se.

Hej, sve to dođe na svoje…

Zatvorila sam krug.

Znala sam odavno, ali trebalo je smoći snage i priznati.

Prošlost je pokopana. Ili ostavljena sama, da izdahne. Moje su emocije amputirane. Prodane u bescjenje. Otišle su k onima koji ih nisu zasluživali. Koji su se igrali njima kao klikerima.

Sinoć sam si to priznala. Ni suze, ni sjete na njegov čardaš kojim mi je zvonio, ni drhtaja na lakonoge vještice koje su mi se besramno miješale u život, nimalo gorčine na vino koje se toči. Nit zadrhtat srce više ne zna. Osnažilo je, rekli bi jedni, umrlo je, kazali bi drugi.

Suze su se prosule na bagreme. Na pjesmu globalnog značenja, koja mi nikada nije nešto osobno bila bliska, jesam ju voljela, ali…nije to bio d-mol od kojeg se gušiš onako sama, kad svi zatvore vrata, a tebi dođe da plačeš, nit je to bio ringišpil emocija koje pršte jer ga silno, silno voliš, pa ne znaš kud bi s tim, niti je to bila tuga, uz koju mora da se cuga…

Nema me više u tvojim molitvama, više me putem ne prate…

Pa i nema te…ni tebe, ni njega, a ni onoga. Nikoga više nema. Osušili ste moje suze i odnijeli tuge za sobom. Slobodna sam. Jednom i zauvijek.

S vama je, u zaborav emocija, otišla po jedna Đoletova pjesma.

Vrijeme je došlo da si kažemo zbogom. Vi moji dragi demoni iz prošlosti, vozite svoj cirkus negdje daleko. Ovdje, kod mene, ponestalo je onoga čime ste se hranili. Pod mojim šeširom za vas više mjesta nema.

Ovo je bio moj zadnji istinski Đoletov koncert.

Možda opet odem, ali to više neće biti isto.

Drago mi je da su suze pale baš na bagreme i na sami rastanak. Kad je mahnuo, mahnula sam i ja njemu.

Odlazi cirkus, za sve je bolje tako.

Najdraži naš pajac, uvijek ćeš mi ostat drag.

Hvala Đole, bez tebe sve bi bilo nešto drugo, a drukčije nije moglo…

Ivana (ivy_1976@yahoo.com)