Iz dnevnika starog Međimurca o koncertu Đorđa Balasevića u Domasincu (Međimurje, Hrvatska, Europa, Zemlja, Sunčev sustav, Kumova slama...), 29. lipnja 2002. godine.


Drugi slikashe, ja pishah (ili Bilo nas je vise na koncertu nego za sankom!) Nevrijeme je u petak spriječilo odrzavanje koncerta stoljeća. ON je vjerojatno već bio obavijesten, jer ga, prema praćenju mojih agenata, nije bilo na međimurskim cestama, niti u Jastrebu, niti Oazi, Andi, niti Kod Suca... Nije ni bilo razočaranja u kraju između dviju rijeka (Insula intra Dravam et Muram) jer je u biti svima nama to bila olaksavajuća okolnost. Naime, trebalo je naučiti oko 150 refrena napamet, da u domasenskoj kmici ne moramo čitati sa zguzvanih salabaktera. I onda subota. Sunce sije, grije tu međimursku ravnicu sa svih 125-6-7 naselja sa 120.790 stanovnika (desetak dolje i gore, ovisi o trenutnom natalitetu Roma). Grije posebno Domasinec, donjomeđimursko selo sa 2.575 stanovnika čiji se jedan stanovnik (na zgrazanje intelektualaca i međimurskih rudara) usudio u nekom selu na kraju svijeta organizirati jedan koncert. (Odmah, da pod svijetlima pozornice ne zaboravim - hvala gospon' Hamer na toj hrabrosti i na svemu.....) Vjetrić s kilometar udaljene Mure, taman toliko hladan koliko treba, pirka s mađarskih legradskih gora... Prvi auto s varazdinskom registracijom parkirao se na juznom parkiralistu već oko 16 sati (ne brojimo one koji su bas iz tog kraja, poput Nenada koji je parkirao kod puničine mame u susjednom Turčisću). Dečki rasprostrli gepek i natočili coca-colu s dodacima. Na cestama tek pokoji redar, uredno ispeglan policajac. Domasinec jos spava. Drijemaju Meksikanci u hladovini kafića uz glavnu cestu. Tek veterinar Joska, jos umoran od korejskog vjetra i neuspjeha hrvatskih nogometasa, budno pazi tko prolazi cestom. "Hej, Joza, mozda je kod tebe kakva postaja za "okrepitvu?!" pitam očenj horoso raspolozen. Jer, odmah sam znao da će tu u stanu ili oko njega i ostati. "Zanima me kakvi ljudi to TAMO idu" - reče on, "a sad znam i odmah mi je lakse"! Pojavljuje je i supruga i dijete, odmah i drugo - vrijeme je za povlačenje do 3 minute udaljenog glavnog ulaza. A na drugoj strani Domasinca parkiraju Slovenci, Međimurci brijeznog kraja, zalutali...pjesice seću selom, čude se kud su to dospjeli. Policajci i redari i nadalje su dobri i usluzni - kruh bih njima namazao! (Mala pauza na ulazu: nisam dobio na vrijeme akreditaciju i koliko se god lijepa gospođa Akreditatorka trudila, njen suprug Akreditator nije mi mogao pomoći - urednici i gazde ipak zaboravili nas malene. Snimateljska tehnika natrag u auto, pa nova provjera nekog Jedija sa svjetlosnim mačem i ulazak... Imamo mi karte, nije nam problem tih 80 kuna, ali tjednik sada mora prepisivati!) A unutra 21 posjetitelj, 26 tehničara, 41 sankist i kuhar, 34 prijatelja, 1 pas, 16 vrabaca (bok svima koje nisam pozdravio...) - tko bi sve prebrojio, a pitati ne smijem, nemam novinarsku iskaznicu! Na pola koncertnog polja lijepa zelena trava, na pola asfalt, stolovi za seosku zabavu, tri uredna, bogata i velika sanka... Tuborg hladan kao murska voda, gomila plakata badava, kvalitetne majice po 30 kuna (4 eura), mirise pečenje. Simunići zure jer nestaju majice...Prste kokice, nema kikirikija i kostica...Sanitarna pisalista diskretno okrenuta prema sjeveru kao i pozornica. Osiguranje u lijepim zutim frakovima, tek neki bucmasti guard u crnom vrluda motorom do policije i natrag i kvari seosku idilu. Isprobava se tehnika. Sve funkcionira super i pelduje da kasnije zaj...e. Zoran Branisa se ustrčao, svugdje je, zadovoljan je..."Trinaest!" viče, "Dvadeset i dva" viče... Gos'n Hamer je svugdje, sve vidi, sve ga zanima...Onda dolazi općepoznati bend i isprobava razglas. Nadolazeći klinci ne vjeruju da je Sen već na pozornici: "Valjda će doći i Dzole?!" Iskusni striček ih podučava: "Ne, netko drugi će sad pjevati umjesto njega!" I tako, stizu Hodosančani, Palinovčani, gomile iz mjesta na -ec, -sće, -nje, -sčak, -an, zatim brojni Bjelovarčani, Osječani, Puljani, Splićani, Zagrepčani,.. nizu se majice proslih vremena Naposletka, Devedesetih, osječkog Starog momka...Dolazi narod s plakatima, natpisima, cekerima, skrivenim fotoaparatima, mitingasi pravi! U sredinu prvog reda Svetođurčani i Čakovčani. Sanela, Danijela i Jelena vrte bokovima na svaki ritmičan ton s pozornice. Vanja i Dario uzdisu za curama na terenu. Domaćica i njene krasivaje prijateljice također obilaze teren u novim majicama s jasnim obiljezjima "Sampiona", "Dallas recordsa" i "Međimurske trikotaze Čakovec". Nadaleko se na lijepim zenskim leđima zapaza stih "Olja je najbolja". Najednom, gadan se oblak nadvio nad obliznju Muru. Pusu ljubomorni Mađari iz Nagykanizse i Bazakeretya. Kisu navlače i Slovenci. Sto ćes, susjedima nikako bistro! Umjesto struje iz nuklearke salju neurje...Ipak je nakon dvominutnog kisuljanja oblak otisao prema vinorodnoj Strigovi - tamo je potrebniji, nema dosta vode za spricer. A narod pristize...polako, pa brze... Autobusi iz Čakovca, Murskog Sredisća i Donje Dubrave pristizu redovito svakih pola sata. Mladez prazni obliznji "Trgocentar" (piva je po 3,71 kuna, tj. 0,5 eura), ali prije ulaza prazne se i torbe, ruksaci, nema milosti...bolje bambus nego pendrek u trbuhu. Mijesaju se jezici, boje, mirisi...Odmaramo na travi uz hladnu pifcu. Sunce se povlači, a na priručnu pozornicu dolazi revija ljetnih kostima Međimurske trikotaze Čakovec. Sunčica najavljuje i tjesi nazočne da neće biti kise. Najvise zvizduka, ali i zadovoljnog mrmljanja nazočnih zena i djevojčica dobiva naravno jednodjeljni kostim hrabrog mladića. Nije ovo pravi uvod, ali ukusi su različiti. Najbolje ocjene padaju u redovima pred pisalistima. Neke hrabre djevojke skuzile su stos - u muski red i odmah si na redu. Zabavlja se narod pred plastičnim vikendicama, dobacuju se pogrde i ohrabrujuće riječi kako bi redovi sto brze cirkulirali. Ohrabruje informacija da će TV Čakovec zajedno s TV-pajdasima u dva dijela prikazati osječko-lipanjski koncert. Sa strahom se pogledava na dvije-tri kamere koje će pratiti ovaj koncert. Sad već tisuće. Ma, ima nas desetak tisuća. Iz "Zrinskog" mi javljaju: "Tiskali smo 10 tisuća, ali za svaku sigurnost jos 10 tisuća..." A vani je cijena jos uvijek pohvalnih 80 kuna, a ne kako je najavljeno 100. Gazda Hamer promijenio majicu... I pada večer...ON je kao na nekoj pressici u Čakovcu, gdje će piskarala uhvatiti kao najvaznije da ne voli Računajte na nas. To će vjerojatno reći jer nije čuo rok-verziju Mustač benda. Ali nema veze. Ima među njima i novinara koji će napisati i neku lijepu. A sto je najvaznije - objavit će i fotke koje ja nisam smio raditi. Srdit sam, prihvaćam mrzlu pijaču od Epice i njegovog sure. U 21 sat trebao je početi koncert, trčkaraju paperspisatelji i skljocala, zadnja neuspjesna proba mikrofona broj "...est" i Zoranova brza i uspjesna intervencija... A kad smo Bojana ugledali kako se uspuhao oko pozornice bilo je jasno da počinje... I počelo je. Sam pred svima, na prvi pogled premladima. Suočen s desetak godina izbivanja, odurnom novijom povijesti sto opravdano i neopravdano odvaja, s čudnom atmosferom nerazumijevanja (negdje iza mene se čulo: "Ima jako negativne kritike, ste čitale v novinama?")pojavio se lagano ON. Nasmijan, lagan kao pero, mlad kao ja (rođeni smo istog datuma ili me to varaju samo za godine?), bucmast i mrsav, visok i nizak, njezan i grub... Je li istrosen, duhom ostario? Ali od prve riječi znalo se: nije narod zaboravio! Ali sto? Nije zaboravio pjesme! PJESNIKA koji na najfiniji način tka niti SVOJIH i nasih pjesama. A oni mladi znali su odmah vise i od mene koji sam nekad zajedno s njim pjevao pjesme "Ranog mraza"! "Znate li priču o Vasi Ladačkom" pjevao je prvo, pridruzili su zatim se ostali članovi benda. Zazibala se i raspjevala masa. "Pa sta ja tu radim?" - pita ON, "kad svi već sve znate!". Pa pjesma za pjesmom i to 3 i pol sata. Točno (ili tačno, da odmah prevedem simultano, rekao bi ON). Nizu se Pesma o jednom petlu, Bezdan, Baby blue, Boza zvani Pub, D-mol, Hej haj bas nas briga, Ne lomite mi bagrenje... (pa na polovici dolazi Ignac Sen)...Naposletku, Oprosti mi Katrin, onda krasnih dvije-tri s Pjesama starog dečka"... Nadoknađivalo se od dalekih čakovečkih osamdesetih (oj, imao SI tada neki smijesni pulover...) pa po zeljama nekog pileta Panonski mornar, za Virovitičane Virovitica, za Bjelovarčane Jesen stize dunjo moja, za Puljanku neku Život je more... (iako ON kaze da je to za prijatelja, al' znamo te priče...). Mislim čak da je to za Bojanu čiji su roditelji i dečko tu blizu nas, a ona negdje u Puli s mazuretkinjama Pisti razglas, On kaze: "Idite gospodo negde pa se dogovorite tko pisti!" A onda uz Profesorov klavir nastavlja pjesmu za pjesmom, pa se bend ponovo priključi, zaplese, zapoje, zakriči...a mi čagamo, hičemo se, stepamo, plesemo, njisemo i zibamo se, neuspjesno hvatamo brze riječi... Rasvjeta radi, čak se iza Dude nekoliko puta pojavio i dim. Strasan dim, kao da Žulek ponovo pusi nakon tromjesečne stanke. Dizu se pod oblake neka jagnjad, njisu se na ramenima svojih ovnova, pjevaju iz sveg glasa. Odusevljava me neko pile iza mene - sve riječi zna, sve uzdahe i NJEGOVE fine načine izrazavanja... ali za ime je nisam pitao - ona je bila tu krasnu mirisljavu večer amblem za svu međimursku mladez (i daleko, daleko sire) koja je uhvatila ljepotu NJEGOVIH pjesama. Danas vidim samo neka skljocala bezvezna oko pozornice, pa onda glupog bezbednjak koji "malog belog zeca" hrabre djevojčice na ramenu sretnog oca nije odmah dao NJEMU jer ne kuzi smisao...A mladez strpljivo nadire, gura se, trazi mjesto sto blize pozornici. Polijevaju nas veseljaci pjenom hladne pive, ali piti ne daju! Zapamtit će zato neki riječi:" Mozes samo desno dva metra pa onda ravno!" A djevojčice preda mnom zaista su uzivale, imale su mjesta za ples koliko su htjele. Sto znače prava muska ramena na pravom mjestu! Koncert se kotrlja. Prebrzo. Ne zna ON sto je sve pokrenuo svojim pričama između pjesama: "..Da znate deco da i ja kod kuće gledam ove iste zvezde... Kad me u Mariboru ili u Novom Sadu budu pitali gde sam bio, reći ću: Bio sam među svojima...Zasto ne čitam svoje tekstove već ih sve pamtim - zato jer vise ne vidim čitati...." A uz pozornicu dva platna na kojem se uglavnom vidjela velika NJEGOVA glava. Kao jumbo-jet velika! Ali dozlaboga slaba slika koju su bolje vidjeli tek kod sjeverne ograde. Ipak, blicaju fotoaparati i među nama smrtnicima. Mozda će netko priloziti sliku uz ove moje stranice. Pa onda se izvezli Stihovi na asfaltu i spomenulo nekoliko cura iz Dnevnika. Uglađena gospođa Hamer s karanfilom sapuće MU dalje od mikrofona povjerljive stvari. Na bis ON pjeva jos nekoliko pjesama, a zadnja je naravno "Odlazi cirkus" za Predraga, Matiju, Borisa i Vlatka. Nisu oni badava sarali po platnu i crtali Piece-kiflu po asfaltu moje ulice. "Cirkus nikada ne odlazi!" - kazu u ime malog Međimurja. Nekoliko kisnih kapi prati GA dok odlazi s pozornice. Zove ga narod da se vrati, ali ON je doslovno sisao s pozornice. Odose tako Duja, Caki, Duda, Karađorđe, bubnjar Pero...a vratio se samo Naci baći da mazne koji kabel za violinu, nikad ne znas kad će ti zatrebati! Mase snimatelj MIX pultu "Daaaaj muziiiiikuuuuu...." I nakon dvije-tri minute mahanja skuzio showman te daje ritam nekog čudnog modernog plesa koji nas je odmah sve otrijeznio i natjerao prema parkiralistima. Usput hvatam umornog sina, pozdravljam se s aktualnom vlasću (Željko, morao sam te spomenuti zbog regionalne suradnje, znas ono Sveta Marija i Sveti Juraj u Trnju...), zatim tapsam pjevače s nase male maturalne zabave Bozidara i Miljenka....Srećem sve vise poznatih: "Da, vidimo se na noćnom speedwayu u Prelogu i na Prljavcima iduće subote", "Jedva čekam Treću OLUJU na ranchu Mustač benda..." "Pusis nekaj?"... Nista ne kuzim - kaj je stvarno gotovo!? Nabijaju pritisak za kočnice brojni autobusi, čudan neki pogled na stotine svjetala upaljenih automobila na izlazima Domasinca. Tjeraju domoroci hodočasnike koji pokusavaju istočiti pivu uz njihove ograde. I dalje nisam nista kuzio - zar sam zaista samo krenuo doma? Da, tako, uredno i lagano, prečicom 5 kilometara do nase kuće među zelenim kukuruzima. Kratko čekanje na ostalu moju djecu sto su stigla biciklima i po sobama počela čavrljati i pjevusiti...Tko je zaspao? Jutro. "Ni jedan izgred. Ni jedna saobraćajna nezgoda jučer u i oko Domasinca..." zvrnda radio. Kol'ko nas je bilo? Tol'ko kol'ko rekoh. I vise! A kad bi računali i glave na prozorima susjednih kuća, zgrada, sto li je...? Boli me kičma sto je dokaz da je imam. Usi me ne bole, kaze moja gluha mačka (joj, sad će me pola Međimurja prepoznati, a kamoli gore spomenuti dr. Joska). Skljocam aparatima po dvoristu kako bih ispucao filmove namijenjene NJEMU. A obećao sam slike i Mileni u Norvesku i Jagodi u Nizozemsku i Ronaldu u Brazilu... Noćas smo bili centar svijeta, otprilike kako podravski Ludbreg, a danas ni punjena paprika nema onaj pravi okus. Sugav neki dan. I jos! Marelice su mi pokrali jučer, mamicu im lopovsku, bas u vrijeme koncerta. Ali za osvetu sto nemam slika, dajmo i malo hrabrosti - naručio sam najnovija dva CD od oaze.co.yu. (pozdrav Srđanu!) I konačno člansku kartu. Jer, srdit sam sto mi svugdje nude lose kopije; kopije ploča, kopije gaća, kopije majica, kopije supruge Katarine...ma dosta, zaista! Euriće ćemo već skupiti za takav veliki potez. Popodne o koncertu mala slatka reportaza na Varazdinskoj televiziji...za gledanje TV-a dalje nemam snage...opet odmor. Navečer sam odlučio: sutra ću dati jos jedan ispit i to iz Dramskog izraza u nastavi. Jer, svjetla pozornice, brate, svjetla su bila TAMO, a drago mi je sto sam TAMO bio i ja. Pa će, tome prema, i u nas sići drama... ih, je...s takvog pjesnika! Oprostite - zaboravih simultano sve prevesti. Pa, mozda drugi put! (ili kako bi to ON rekao: "Ajde dosta!") Sinovac, 30. lipnja 2002.